Što to ima u ljudima tužno?Posljednjih dana razmišljam o djeci i ljudima koji me okružuju.
Nisam ih toliko uspoređivala, koliko promatrala. Došlo mi je da se zapitam: Što to nas „velike“ čini velikima, odraslima, kada mi zaboravimo da smo djeca, kada se mi to uozbiljimo?! Svi su u nekim teškim stanjima duha, tijela, svi se na nešto žale, ljude na ulici krase bore od mrgođenja (ne od godina), kao da sva radost koja isijava iz dječjih očiju nije nešto moguće, nego je to privilegija koju imaju samo djeca, hm, pitam se, zašto smo tako zabrinuti? Gdje je taj korijen nemira u nama i što se to općenito događa s tom radošću u nama?! Jedina stvar kojoj se odrasli smiju su ili tuđe nespretnosti ili vicevi. Ne postoji radost življenja. I sada će mi netko reći: „Dušo, ti ne znaš što je život! Brige, novac, režije, hrana, nezaposlenost, oskudica, bolesti, sve je to realnost našega života koja nam ne dopušta da se radujemo!“ – Hm…ne osporavam činjenicu da je život lagan, ali osporavam pristup životu unatoč svim tim stvarima. |
/PRIČE ZA SVAKOGA/- Recept za pravi život -
- Molitva pet prstiju - - Koji duh me vodi kroz život? - - Zašto mladi gube vjeru? - - Što to ima u ljudima tužno? - - Mama, mama i ja - - Recept za pravi život - - Loši običaji - - Nije li čudno? - - Vrijednost vremena- - Prijatelju, poduzmi nešto! - - Smrt župe - - Prihvati sebe - - Izabrao sam te - - Moj Bog - /POGLEDAJ SVE PRIČE/ |
Mi kvazi katolici, katolička zemlja, smatramo da se sami moramo nositi s brigama, da sami moramo rješavati svoje probleme, da nas stalno nešto lupa po glavi i zato smo mi namrgođeni. Ma možeš si mislit!!!
Kad bismo mi uistinu bili katolici, i to ne samo na papiru, kad bismo živjeli prave vrijednosti, a ne tumarali za ispraznostima, kad bismo se doista utjecali Bogu, a ne vračevima, možda bismo bili u stanju progledati i maknuti sunčane naočale koje nosimo usred mraka vlastite duše.
O narode moj! Žalimo se da smo u krizi, a prije svega smo u duhovnoj krizi, kao pušteni pubertetlije s lanca. Jedino što nam je bitno su mobiteli, marke na naočalama, majicama, trenirkama, patikama, torbicama ...
Pretvaramo se u društvo maskiranog Hollywooda koji traže svoje uloge izlažući se pogledima ne bi li nas itko zamijetio ili pohvalio. Ma u što se to mi pretvaramo?! Svećenike pljujemo, Crkvu okrivljavamo, redovnice na maškarama oponašamo, u Crkvi se ni ustat za početak mise ne znamo, a djeca u osmom razredu ni ne znaju što je pričest. Pa kamo mi to narode moj idemo… A da ne kažem da svi traže slobodu – prividna i lažna sloboda koja zarobljava čovjeka na podmukli način jer te nuka da činiš sve radi užitka, a ne daje ti da vidiš da si rob svog vlastitog tijela. Ma jok! Reći će neki, a ja ću vas pitati: što su abortusi?- a vi ćete reći: Pravo žene na slobodu! A ja ću vam reći: Ubojstvo! Ubojstvo! Zamka đavla koji želi obeščastiti život, obezvrijediti nevinost, ukloniti nevine. I onda će mi netko reći da pretjerujem, da sam ja ta koja vidi crno, a ja ću vam reći: Kad bi moje oko bilo crno, i srce bi bilo crno, a kada bi mi i srce bilo crno, ne bih vidjela ove stvari, kao što ih ni vi ne vidite!
Možda je nekome sada knedla u želucu, možda netko sada odmahuje glavom, nije ni bitno, jer onaj tko želi vidjeti vidjet će, onaj tko želi čuti, čuti će. Činjenica je da smo mi u svojoj domovinskoj slobodi zaboravili Boga, Njegove zapovijedi, život u poštenju, radu, međusobnom poštivanju i ljepoti davanja života, života u obitelji. Moramo se obratiti, promijeniti svoje živote, načela i listu vrijednosti koja nam samo stvara dodatne bore od mrgođenja i na licu i na srcu, a te na srcu nijedan puder ne može prekriti!
No nije sve crno, jer naš Bog je milosrdan Bog, Bog ljubavi, života, dobrote i nježnosti i On nas ljubi, neizmjerno… kao Dobri Pastir traži te u tebi samome i želi ti dati do znanja koliko si vrijedan i bez maske i bez pudera, i bez marki i bez krema.
On ti može dati mir, radost življenja i povjerenje u sebe samu jer ulažeš u banku bez kamata – Boga, ljubitelja ljudi!
/s. Marija Pia Tadijanov/
Kad bismo mi uistinu bili katolici, i to ne samo na papiru, kad bismo živjeli prave vrijednosti, a ne tumarali za ispraznostima, kad bismo se doista utjecali Bogu, a ne vračevima, možda bismo bili u stanju progledati i maknuti sunčane naočale koje nosimo usred mraka vlastite duše.
O narode moj! Žalimo se da smo u krizi, a prije svega smo u duhovnoj krizi, kao pušteni pubertetlije s lanca. Jedino što nam je bitno su mobiteli, marke na naočalama, majicama, trenirkama, patikama, torbicama ...
Pretvaramo se u društvo maskiranog Hollywooda koji traže svoje uloge izlažući se pogledima ne bi li nas itko zamijetio ili pohvalio. Ma u što se to mi pretvaramo?! Svećenike pljujemo, Crkvu okrivljavamo, redovnice na maškarama oponašamo, u Crkvi se ni ustat za početak mise ne znamo, a djeca u osmom razredu ni ne znaju što je pričest. Pa kamo mi to narode moj idemo… A da ne kažem da svi traže slobodu – prividna i lažna sloboda koja zarobljava čovjeka na podmukli način jer te nuka da činiš sve radi užitka, a ne daje ti da vidiš da si rob svog vlastitog tijela. Ma jok! Reći će neki, a ja ću vas pitati: što su abortusi?- a vi ćete reći: Pravo žene na slobodu! A ja ću vam reći: Ubojstvo! Ubojstvo! Zamka đavla koji želi obeščastiti život, obezvrijediti nevinost, ukloniti nevine. I onda će mi netko reći da pretjerujem, da sam ja ta koja vidi crno, a ja ću vam reći: Kad bi moje oko bilo crno, i srce bi bilo crno, a kada bi mi i srce bilo crno, ne bih vidjela ove stvari, kao što ih ni vi ne vidite!
Možda je nekome sada knedla u želucu, možda netko sada odmahuje glavom, nije ni bitno, jer onaj tko želi vidjeti vidjet će, onaj tko želi čuti, čuti će. Činjenica je da smo mi u svojoj domovinskoj slobodi zaboravili Boga, Njegove zapovijedi, život u poštenju, radu, međusobnom poštivanju i ljepoti davanja života, života u obitelji. Moramo se obratiti, promijeniti svoje živote, načela i listu vrijednosti koja nam samo stvara dodatne bore od mrgođenja i na licu i na srcu, a te na srcu nijedan puder ne može prekriti!
No nije sve crno, jer naš Bog je milosrdan Bog, Bog ljubavi, života, dobrote i nježnosti i On nas ljubi, neizmjerno… kao Dobri Pastir traži te u tebi samome i želi ti dati do znanja koliko si vrijedan i bez maske i bez pudera, i bez marki i bez krema.
On ti može dati mir, radost življenja i povjerenje u sebe samu jer ulažeš u banku bez kamata – Boga, ljubitelja ljudi!
/s. Marija Pia Tadijanov/