Loši običajiMnogo loših običaja i navika uvriježilo se u našemu hrvatskom narodu koji su vezani za neke sakramente, sprovode ili neke pobožnosti. Crkva i svećenici se s time bore, često opominju, upozoravaju, ali uzalud. Ponekad nešto i krene naprijed, ali vrlo sporo. Gdje se to najčesće događa?
Kod Prve svete Pričesti neki imućni roditelji svoju kćerkicu ''kraljicu'' tako urede kao da će na pravo vjenčanje: na njoj je posebna raskošna bijela haljina, specijalni buket cvijeća u ruci, bijele rukavice, frizura po posljednjoj modi, sjajne cipelice ... A do nje u klupi stoji prvopričesnica u vrlo skromnoj haljini s posuđenim cipelama od prijateljice jer joj roditelji nisu imućni. Kako li se osjeća ta mala, a posebno njezin otac i majka?! Stoga su župnici posljednjih godina uveli iste prvopričesničke haljine za sve. I sve se djevojčice i dječaci lijepo osjećajju za svoju Prvu svetu Pričest: svi jednaki pred Bogom. Baš kako i treba. |
Loš je običaj kod krizme da roditelji gotovo u pravilu prigovaraju župniku da je skupo ono što zatraži od njih; za krizmanu taksu, za slike i DVD-e, uspomene, krunice, bedževe i slično. A to je samo redoviti trošak i sitne drage uspomene za svete krizme. Međutim, to je skupo! Za to se nema! A nitko ne prigovara za ono što je potpuno nepotrebno na krizmi, barem kod nekih: umjetni nokti od 150kn, specijalna frizura od 200kn, cipele s viskom potpeticama od 500kn, najskuplja haljina ... A da ne govorimo o skupim mobitelima ili motorima koje neki krizmanici dobiju od svojih bogatih kumova. Kum se sjetio kupiti svome kumčetu motor, a Biblije nikako da se sjeti! Što će mu Biblija! Eto, to je ružno! Ružno je kada se dvojica krizmanika hvale koji je primio više ''love'' za krizmu. Jedan kaže da je dobio 2000kn, a drugi 3000kn. A roditeljima skupo dati za krunice, uspomene, slike ... I ne smiju od svoga krizmanika uzeti ni kune jer on kaže da je to on ''zaradio''! Jedan župnik je na roditeljskom sastanku predložio da se svi krizmanici obuku i jednake bijele haljine što bi bilo najpriličnije i najlijepše. Jedan se otac ustade i reče: '' Moje dijete to nikada neće obući!'' Valjda je nekakav direktor pa misli da može kupiti cijeli svijet. Ipak, hvala Bogu, ima mnogo župa u kojima se ustalilo oblačenje u bijele haljine svih krizmanika. Dvostruki učinak; svečano izgleda, a poruka evanđeoska; svi jednaki pred Bogom. O, Bože moj, kad bi to u svim župama postao običaj!
Uz vjenčanje se uvodi loš običaj, nažalost i kod nas, da mladić i djevojka žive prije braka zajedno, kao muž i žena. To je težak grijeh, moralno neprihvatljivo, sablažnjivo i sramotno i za rodbinu, i za župu, i za naš hrvatski narod! Žive tako negdje u nekakvu stanu nevjenčano, pa im se rodi dijete, pa živi nekršteno. A oni: niti u crkvu idu, niti se ispovijedaju, niti pričešćuju, niti se Bogu mole! Bezbožno i sramotno! Neki se nakon šest-sedam godina sjete da bi se trebali vjenčati. I nećete vjerovati, onda se nakon vjenčanja - rastave! Pa što ste radili sedam godina, Bog vam pamet prosvijetlio!? Živjeli skupa, kao muž i žena sedam godina, onda kad su se vjenčali shvatili da nisu jedno za drugo! Ima li tu zdrave pameti?!
Uz vjenčanje se uvodi loš običaj, nažalost i kod nas, da mladić i djevojka žive prije braka zajedno, kao muž i žena. To je težak grijeh, moralno neprihvatljivo, sablažnjivo i sramotno i za rodbinu, i za župu, i za naš hrvatski narod! Žive tako negdje u nekakvu stanu nevjenčano, pa im se rodi dijete, pa živi nekršteno. A oni: niti u crkvu idu, niti se ispovijedaju, niti pričešćuju, niti se Bogu mole! Bezbožno i sramotno! Neki se nakon šest-sedam godina sjete da bi se trebali vjenčati. I nećete vjerovati, onda se nakon vjenčanja - rastave! Pa što ste radili sedam godina, Bog vam pamet prosvijetlio!? Živjeli skupa, kao muž i žena sedam godina, onda kad su se vjenčali shvatili da nisu jedno za drugo! Ima li tu zdrave pameti?!
Loš je običaj u mnogim župama da ne nakon sprovoda ''svraća'' u obiteljsku kuću pokojnika. Obitelj poziva, takav je običaj. I sada zamislite da je u obitelji poginuo mlad otac, sin ili kći. Ožalošćena obitelj nakon sprovoda treba dočekati 100, 200 ili 300 ''uzvanika''! Stolovi po cijelom dvorištu, garaži i u hodniku. Najprije ide kava, pa rakija, pa meza. A onda se postave duboki tanjuri za juhu, Kad se to pojede, dignu se duboki, a serviraju plitki. Jer dolazi pečena janjetina, lešo, riža i krumpir. Uz to zelena salata, mladi luk, krastavci i kisela paprika. Da se ožalošćena obitelj ne bi osramotila. Na stolu je servirano bijelo vino, crno, pivo, kisela, cola ... Pravi sprovod, da žalosniji ne može biti! Priča se , smije, šali, pričaju vicevi! Jedan traži još janjetine, drugi leša, a treći pivo. Pa se onda popije i koja previše. Nećete vjerovati na jednom takvom ''sporovodu'' prvi susjed pokojnika, podiže bećarac: ''Kad zapjevam ja i moj kolega ...'' O, Bože moj, dokle smo došli!?
|
Eto, došli smo dotle da smo sa sprovoda prešli na svadbu. Dok se u kući crna i žalosna majka jeca za svojim pokojnim sinom, prvi susjed podigao bećarac. Sjetio se svoga kolege. Jedan je župnik, dva-tri puta, kad bi u nekoj obitelji netko preminuo, predložio obitelji da prekinu s tim običajem. Jedni su mu na to odgovorili: Nemojte, velečasi, kud ćemo od sramote. Drugi su rekli: Velečasni, imate pravo, samo mi ne bi da se pođe od nas. A treći: Samo vi, velečasni, na kraju sprovoda recite da se svi svrate u obiteljski kuću. U neikm župama su župnici tu praksu uspjeli prekinuti. I svi sretni: i župnik, i obitelj pokojnika i svi župljani. Kamo sreće da bi se s ovom poganskom praksom moglo prestati u svim župama. Kamo sreće kad bi bilo onih koji bi prvi to predložili župniku i ne bojali se da to pođe baš od njih.
U nekim župama je običaj da se na prvu godišnjicu smrti pozove sva rodbina na svetu Misu koja se slavi za pokojnika. To je lijepo i hvale vrijedno. Alo nakon mise opet - svadba: kava, meza, juha, sarma ... Zar se ne može sasvim lijepo i dostojanstveno počastiti i dočekati rodbinu s kavom i kakvim kolačićem i Bog te veselio!? Najvažnija je sveta Misa i molitva. Zašto da obitelj ulazi u toliku brigu, strku, trošak i naručivanje iz raznih restorana, bilo za sprovod, bilo za prvu obljetnicu.
U našem narodu ima jedna izreka: Bolje da propadne selo, nego običaj. U ovoj se poslovici misli na dobre i lijepe običaje koji su na opće dobro sela, mjesta i župe. Međutim, ovi gore spomenuti običaji nisu ni za opće dobro, ni na ponos ni na duhovni rast ni sela, ni mjesta, ni župe. Nego baš suprotno: na propast, sramotu i sablazan. A u nekim slučajevima to je i težak grijeh protiv zakona Božjega. Ne možemo nikako željeti da nam se ovi običaji ustale i ostanu. Ovdje je bolje da oni propadnu, izumru i potpuno nestanu.
Tek tada ćemo biti na ponos, diku, napredak i duhovni rast naših župa, naših obitelji i našega katoličkog naroda!
/mr.Ivo Šutalo/
U nekim župama je običaj da se na prvu godišnjicu smrti pozove sva rodbina na svetu Misu koja se slavi za pokojnika. To je lijepo i hvale vrijedno. Alo nakon mise opet - svadba: kava, meza, juha, sarma ... Zar se ne može sasvim lijepo i dostojanstveno počastiti i dočekati rodbinu s kavom i kakvim kolačićem i Bog te veselio!? Najvažnija je sveta Misa i molitva. Zašto da obitelj ulazi u toliku brigu, strku, trošak i naručivanje iz raznih restorana, bilo za sprovod, bilo za prvu obljetnicu.
U našem narodu ima jedna izreka: Bolje da propadne selo, nego običaj. U ovoj se poslovici misli na dobre i lijepe običaje koji su na opće dobro sela, mjesta i župe. Međutim, ovi gore spomenuti običaji nisu ni za opće dobro, ni na ponos ni na duhovni rast ni sela, ni mjesta, ni župe. Nego baš suprotno: na propast, sramotu i sablazan. A u nekim slučajevima to je i težak grijeh protiv zakona Božjega. Ne možemo nikako željeti da nam se ovi običaji ustale i ostanu. Ovdje je bolje da oni propadnu, izumru i potpuno nestanu.
Tek tada ćemo biti na ponos, diku, napredak i duhovni rast naših župa, naših obitelji i našega katoličkog naroda!
/mr.Ivo Šutalo/