'' Moj Bog ''
Najvažnije pitanje koje kršćanin sebi može i treba postaviti jest:'' Vjerujem li stvarno u Boga ili se jednostavno držim iluzije za koju si se pretplatio vjerovati? ''
Nažalost, najčešće se i ponašamo kao da smo članovi neke stranke koja nam govori što i kako ćemo vjerovati i kojoj s vremena na vrijeme uplatimo našu članarinu. Od te stranke smo pokupili ono što nam se sviđa i na temelju toga stvaramo slike koje imamo o Bogu. Kao djeca razmišljamo da je Bog nekakva dobra dadilja koja nam dijeli savjete da slušamo majku i ćaću, da idemo u crkvu, da učimo u školi, budemo dobri prema prijateljima...
Onaj tko se odvaži na razmišljanje stvara sliku Boga kao nekakvog svevladara u kojem je sve sadržano, neko nadbiće u kojem se sve pokreće...
Ako o njemu nimalo ne razmišljamo javlja nam se slika strogog suca s velikom bijelom bradom i štapom koji će, kada umremo, prosuditi i odvagnuti naša dobra i loša djela te nas na temelju njih poslati u raj ili pakao, a raj zamišljamo kao livadu s mirisnim cvijećem u kojem odjekuju note najlijepše skladbe na svijetu, dok je pakao mjeto gdje je strašno vruće.
Zaista smo čudni, mi ljudi. Ako se odvažimo na dokumente koje Crkva pred nas stavlja, onda naš Bog postaje mnoštvo raznih dogmi i vjerovanja koja ne razumijemo, ali za koje govorimo da čvrsto vjerujemo u njih. I onda odgovor na ono najvažnije pitanje postaje porazna činjenica da sam dio nečega velikog i divnog, ali nečega što me uopće životno ne dotiče.
Nažalost, najčešće se i ponašamo kao da smo članovi neke stranke koja nam govori što i kako ćemo vjerovati i kojoj s vremena na vrijeme uplatimo našu članarinu. Od te stranke smo pokupili ono što nam se sviđa i na temelju toga stvaramo slike koje imamo o Bogu. Kao djeca razmišljamo da je Bog nekakva dobra dadilja koja nam dijeli savjete da slušamo majku i ćaću, da idemo u crkvu, da učimo u školi, budemo dobri prema prijateljima...
Onaj tko se odvaži na razmišljanje stvara sliku Boga kao nekakvog svevladara u kojem je sve sadržano, neko nadbiće u kojem se sve pokreće...
Ako o njemu nimalo ne razmišljamo javlja nam se slika strogog suca s velikom bijelom bradom i štapom koji će, kada umremo, prosuditi i odvagnuti naša dobra i loša djela te nas na temelju njih poslati u raj ili pakao, a raj zamišljamo kao livadu s mirisnim cvijećem u kojem odjekuju note najlijepše skladbe na svijetu, dok je pakao mjeto gdje je strašno vruće.
Zaista smo čudni, mi ljudi. Ako se odvažimo na dokumente koje Crkva pred nas stavlja, onda naš Bog postaje mnoštvo raznih dogmi i vjerovanja koja ne razumijemo, ali za koje govorimo da čvrsto vjerujemo u njih. I onda odgovor na ono najvažnije pitanje postaje porazna činjenica da sam dio nečega velikog i divnog, ali nečega što me uopće životno ne dotiče.
U kakvog i kojeg Boga ja vjerujem? U kakvog i kojeg Boga trebam vjerovati? O tome nam uvijek iznova 'viče' Liturgijska godina. Vrlo jasno pred nas stavlja Boga kojeg, zaista, ne poznajem, ali kojeg imam priliku upoznati. Božićno vrijeme je prošlo. Ona radost radi dolaska Isusa na svijet je iza nas. Ulazimo u Vrijeme kroz godinu, vraćamo se u svakodnevnicu. Ta riječ, svakodnevnica, riječ je koja umara. Ako je nešto svakodnevno, onda se to ponavlja, postaje dosadno, sumorno, teško,... Pa ipak, Vrijeme kroz godinu nije vrijeme koje se ponavlja. To je vrijeme rasta nečega novoga. Ono što smo upoznali i dobili u Božićnom vremenu, sada ima priliku rasti i razvijati se. A što smo dobili? Dobili smo Boga koji je postao čovjek, dobili smo Isusa.
Ono što se u meni treba razviti jest upravo svijest da je taj Isus postao poput mene, došao u moj život. I nemam ga gdje drugo tražiti nego u sebi samome: u mojim vrlinama, talentima, kvalitetama, ali i u mojim pogreškama, manama i grijesima. Slika koju drugi imaju o Bogu može im više naškoditi nego pomoći da uistinu povjeruju u Njega.
Naravno da zajednica kojoj pripadam čuva i njeguje ono u što trebam vjerovati, ali prestanimo konačno biti članovi stranke koja govori o nekom Bogu, a počnimo živjeti vjeru, vjeru u BOGA.
Ono što se u meni treba razviti jest upravo svijest da je taj Isus postao poput mene, došao u moj život. I nemam ga gdje drugo tražiti nego u sebi samome: u mojim vrlinama, talentima, kvalitetama, ali i u mojim pogreškama, manama i grijesima. Slika koju drugi imaju o Bogu može im više naškoditi nego pomoći da uistinu povjeruju u Njega.
Naravno da zajednica kojoj pripadam čuva i njeguje ono u što trebam vjerovati, ali prestanimo konačno biti članovi stranke koja govori o nekom Bogu, a počnimo živjeti vjeru, vjeru u BOGA.