Voljeti poput Isusa
Zasigurno najljepše od svega u našem ljudskom životu jest iskustvo i osjećaj voljenosti. Voljeti i biti voljen. Taj osjećaj u sebi uključuje i podrazumijeva čitav niz sasvim konkretnih znakova koji život čine dragocjenim. Osobe koje se vole trude se i pažljivi su jedni za druge. Žrtvuju se i odriču za dobrobit voljene im osobe. Čine malene geste pažnje koje oduševljavaju i sivilo svakodnevice pretvaraju u šaroliku lepezu. Takvi pridaju pažnju detaljima koji život znače. Netko će proći uz tisuće ruža i ne zadiviti se ljepoti i mirisu kojima zrače, ali samo jedna ruža darovana od osobe koju volim i koja me voli, zasjat će osobitom ljepotom i zadiviti svojim mirisom. Svaka osoba potrebita je ljubavi koja joj se dariva i koju može darivati. Stvoritelj nas je oblikovao s potrebom da volimo i budemo voljeni. Očito zbog toga jer nas i sam neizmjerno voli. Ovaj osjećaj bitno je ugrađen u našu ljudsku narav. U svakoga od nas. Sva divna djela što ih je ostvario u odnosu prema čovjeku, Bog čini jer mu je do čovjeka osobito stalo, jer ga voli. Tim osjećajem Stvoritelj je i nas na osobiti način obdario. Nijedno drugo stvorenje ne zna voljeti.
Ljubav Božja prema čovjeku na najizvrsniji je način osvjedočena u Isusu. Njegovim ulaskom u naš svijet božanska ljubav dobila je sasvim konkretno lice, ljudsko, nježno, toplo, nesebično i požrtvovno. To i takvo lice ljubavi upoznajemo u Isusu. U njemu očitavamo veličinu i snagu Božje ljubavi, do koje je mjere spreman dokazati čovjeku da ga voli. Vrhunac je to čitavoga niza Božjih znakova pažnje prema čovjeku. Isus na križu, ukazuje nam na to da voljeti znači i trpjeti za voljenu osobu. Da se ljubav rađa iz žrtve. Sadržaj ljubavi nije u lijepim riječima, prigodnim gestama pažnje, nego voljeti znači podmetnuti leđa, biti uvijek uz onoga koga se voli, nesebično i požrtvovno uvijek iznovice darivati se ne pitajući za cijenu. Isus doslovce ocrtava lik prave i iskrene ljubavi, one koja sebe stavlja u drugi plan, iscrpljuje se radi onoga koga voli.
Tko je spreman na taj način voljeti, može reći da uistinu voli. Tko doživi takvu ljubav, može reći da je doista voljen. Iskustvo voljenosti više je od osjećaja, ono ima svoj sasvim konkretan sadržaj, uobličen u riječi, geste, postupke i djela koja progovaraju jezikom nesebične ljubavi. Možda baš zbog toga, ove nam nedjelje Isus na srce stavlja zapovijed ljubavi prema bližnjima. Ljubav koju pokazujemo i svjedočimo, veli Isus, biti će znak po kojem će nas i drugi prepoznati da smo Njegovi. Ne mogu se oteti dojmu i ideji da bismo mi; kršćani i vjernici, trebali biti drugačiji od drugih, baš po snažnijoj i iskrenijoj ljubavi koju dijelimo ne tražeći ništa zauzvrat. Ona ljubav kojom nas same Isus obasipa temelj se za ljubav koju bismo mi trebali svjedočiti drugima. Ako smo Božju ljubav doživjeli po tome što nam Bog uvijek prašta, onda je naša ljubav prema bližnjima u spremnosti na praštanje. Ako smo Božju ljubav iskusili po njegovoj brizi i skrbi za naš život, onda nas takva ljubav nadahnjuje za pažnju i skrb spram osoba kojima smo okruženi. Ljubav kakvu Isus očekuje od svojih učenika puno je više od osjećaja sentimentalnosti i prigodične srdačnosti. Naprotiv, ona je stav, životno opredjeljenje, koje pružamo i darujemo isključivo zbog toga jer smo i sami ljubljeni od Boga. Ljubiti Boga ne može se uz stav suzdržanosti i isključivosti kada su u pitanju ljudi oko nas. Baš suprotno, ljubav koju pokazujemo prema Bogu, ima svoj sasvim konkretan odjek u ljubavi koju darujemo onima s kojima nas je život povezao. Shvatiti to, znači shvatiti bit cjelokupnosti Isusove poruke. Nasuprot tome, zanemariti to, znači zanemariti sve što je Isus govorio i po čemu je želio da budemo vidljivi u svijetu u kojem živimo.
Tko voli Boga razumijeva i prihvaća njegove načine komunikacije i odnosa s nama. Tko u sebi njeguje osjećaj da voli prirodu, osobito lijep cvijet on strpljivo čeka njegov razvoj i razumije njegovu prolaznost. Tko voli osobu pored sebe prihvaća njezinu nesavršenost i manjkavost. Ali je zbog ljudske nesavršenosti neće diskreditirati i omalovažiti, već dapače, prihvatiti je kao izazov za osjećajniji i pažljiviji pristup, u kojem se očituje ljubav, kakvom nas sve Isus ljubi. Takve ljubavi, koja podrazumijeva prihvaćenost i razumijevanje, svi smo potrebiti. Divno je to sažeo mudri Phil Bosmans: ‘Cvijet treba sunce da postane cvijet, a čovjek treba ljubav da postane čovjek.’ Biti čovjek i biti vjernik po Isusovu mjerilu znači ljubiti. Onako kako on ljubi tebe i mene. Prezahtjevno? Nije, ako želim biti pravi Isusov učenik.
Ljubav Božja prema čovjeku na najizvrsniji je način osvjedočena u Isusu. Njegovim ulaskom u naš svijet božanska ljubav dobila je sasvim konkretno lice, ljudsko, nježno, toplo, nesebično i požrtvovno. To i takvo lice ljubavi upoznajemo u Isusu. U njemu očitavamo veličinu i snagu Božje ljubavi, do koje je mjere spreman dokazati čovjeku da ga voli. Vrhunac je to čitavoga niza Božjih znakova pažnje prema čovjeku. Isus na križu, ukazuje nam na to da voljeti znači i trpjeti za voljenu osobu. Da se ljubav rađa iz žrtve. Sadržaj ljubavi nije u lijepim riječima, prigodnim gestama pažnje, nego voljeti znači podmetnuti leđa, biti uvijek uz onoga koga se voli, nesebično i požrtvovno uvijek iznovice darivati se ne pitajući za cijenu. Isus doslovce ocrtava lik prave i iskrene ljubavi, one koja sebe stavlja u drugi plan, iscrpljuje se radi onoga koga voli.
Tko je spreman na taj način voljeti, može reći da uistinu voli. Tko doživi takvu ljubav, može reći da je doista voljen. Iskustvo voljenosti više je od osjećaja, ono ima svoj sasvim konkretan sadržaj, uobličen u riječi, geste, postupke i djela koja progovaraju jezikom nesebične ljubavi. Možda baš zbog toga, ove nam nedjelje Isus na srce stavlja zapovijed ljubavi prema bližnjima. Ljubav koju pokazujemo i svjedočimo, veli Isus, biti će znak po kojem će nas i drugi prepoznati da smo Njegovi. Ne mogu se oteti dojmu i ideji da bismo mi; kršćani i vjernici, trebali biti drugačiji od drugih, baš po snažnijoj i iskrenijoj ljubavi koju dijelimo ne tražeći ništa zauzvrat. Ona ljubav kojom nas same Isus obasipa temelj se za ljubav koju bismo mi trebali svjedočiti drugima. Ako smo Božju ljubav doživjeli po tome što nam Bog uvijek prašta, onda je naša ljubav prema bližnjima u spremnosti na praštanje. Ako smo Božju ljubav iskusili po njegovoj brizi i skrbi za naš život, onda nas takva ljubav nadahnjuje za pažnju i skrb spram osoba kojima smo okruženi. Ljubav kakvu Isus očekuje od svojih učenika puno je više od osjećaja sentimentalnosti i prigodične srdačnosti. Naprotiv, ona je stav, životno opredjeljenje, koje pružamo i darujemo isključivo zbog toga jer smo i sami ljubljeni od Boga. Ljubiti Boga ne može se uz stav suzdržanosti i isključivosti kada su u pitanju ljudi oko nas. Baš suprotno, ljubav koju pokazujemo prema Bogu, ima svoj sasvim konkretan odjek u ljubavi koju darujemo onima s kojima nas je život povezao. Shvatiti to, znači shvatiti bit cjelokupnosti Isusove poruke. Nasuprot tome, zanemariti to, znači zanemariti sve što je Isus govorio i po čemu je želio da budemo vidljivi u svijetu u kojem živimo.
Tko voli Boga razumijeva i prihvaća njegove načine komunikacije i odnosa s nama. Tko u sebi njeguje osjećaj da voli prirodu, osobito lijep cvijet on strpljivo čeka njegov razvoj i razumije njegovu prolaznost. Tko voli osobu pored sebe prihvaća njezinu nesavršenost i manjkavost. Ali je zbog ljudske nesavršenosti neće diskreditirati i omalovažiti, već dapače, prihvatiti je kao izazov za osjećajniji i pažljiviji pristup, u kojem se očituje ljubav, kakvom nas sve Isus ljubi. Takve ljubavi, koja podrazumijeva prihvaćenost i razumijevanje, svi smo potrebiti. Divno je to sažeo mudri Phil Bosmans: ‘Cvijet treba sunce da postane cvijet, a čovjek treba ljubav da postane čovjek.’ Biti čovjek i biti vjernik po Isusovu mjerilu znači ljubiti. Onako kako on ljubi tebe i mene. Prezahtjevno? Nije, ako želim biti pravi Isusov učenik.