Vjera rimskog satnika
U kontekstu govora o Božjoj providnosti kao Božjoj aktivnoj zauzetosti za čovjeka u svijetu, vjerujem da svatko od nas, na vlastiti način protumačeno, ima iskustvo Božjeg iznenađenja. Ako Bog može čovjeka iznenaditi, može li čovjek Boga iznenaditi?
Isusov susret s rimskim satnikom u današnjem evanđelju u Kafarnaumu upravo govori o svojevrsnom pozitivnom iznenađenju koje je Isus doživio, ne od svojih učenika ili Židova, nego do poganina.
Radi se o rimskom satniku, u službi kralja Heroda Antipe, dobroj osobi, kojem njegov dragi sluga bijaše jako bolestan, na samrti. Taj je rimski satnik, zapovjednik nad 100 vojnika unutar legije (600 vojnika) bio židovski simpatizer, jer Isusa moli da mu ozdravi bolesnog slugu preko lokalnih uglednika i prvaka, koji su se usrdno zalagali za njega kod Isusa, ističući: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.“
Isus je odlučio uslišati njihove molbe i krenuo je s njima satnikovu domu. Ali na tom putu događa se iznenađenje u vidu satnikovih riječi i njegove ispovijesti vjere i pouzdanja u Isusa: „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego-reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednom: Idi-i ode, drugomu: Dođi i dođe a sluzi svomu: Učini to-i učini.“
Satnik je svjestan da je Isus Židov i da kao takav ne smije u njegov dom jer Židovima je zakonima o čistoći bilo zabranjeno ulaziti u dom pogana. Otuda se smatra nedostojnim Isusa. Ali usprskos tome ima čvrsto pouzdanje i vjeru u Isusa i iscjeliteljsku moć njegove riječi: reci riječ da ozdravi sluga moj.
Upravo ta njegova neumoljiva vjera koja ne traži vidljive znakove ili geste, za razliku od farizeja, jest ono što je ugodno iznenadilo i zadivilo Isusa, koji čuvši njegovu poruku, posvjedoči pred mnoštvom: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“
Upravo ova satnikova vjera, bezgranično pouzdanje poganina, odudara od nevjere farizeja i židovskog naroda. I upravo, po toj vjeri događa se čudo: ozdravljenje sluge Isus kad čini čudesa u evanđeljima uvijek traži bezgranično pouzdanje i povjerenje u njega i njegovu božansku riječ. I nama, u našem svakidašnjem življenju kršćanskog poziva, ova satnikova vjera mora biti uzor. Vjera jest čin poniznosti jer priznavajući svoju slabost i grješnost, potpuno se oslanjamo na Božju snagu i milost.
Čini se da je danas kršćanstvo izgubilo onu životnu uvjerljivost i svjedočku prepoznatljivost, a jedan od razloga leži u manjku potpune i cjelovite vjere koju je pokazao baš rimski satnik. Često je ono što živimo i ispovjedamo neka „lagana“ vjera koja nema životnu težinu, jer ne prožima naš cjelokupni život. Ona je negdje prisutna u nekom kutku našega života, ali život nije prisutan u njoj.
Ova evanđeoska zgoda pokazuje usku povezanost između vjere i života: tamo gdje je prava vjera tamo je i život. Zato za kršćanina vjerovati znači živjeti, jer naša vjera jest vjera u Boga Oca; Životvorca koji je uskrsio svoga Sina Isusa Krista.
Kršćanska vjera jest totalno predanje Bogu koji u Isusu Kristu daje i ispunja obećanja novog, vječnog života.
/hkr/
Isusov susret s rimskim satnikom u današnjem evanđelju u Kafarnaumu upravo govori o svojevrsnom pozitivnom iznenađenju koje je Isus doživio, ne od svojih učenika ili Židova, nego do poganina.
Radi se o rimskom satniku, u službi kralja Heroda Antipe, dobroj osobi, kojem njegov dragi sluga bijaše jako bolestan, na samrti. Taj je rimski satnik, zapovjednik nad 100 vojnika unutar legije (600 vojnika) bio židovski simpatizer, jer Isusa moli da mu ozdravi bolesnog slugu preko lokalnih uglednika i prvaka, koji su se usrdno zalagali za njega kod Isusa, ističući: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.“
Isus je odlučio uslišati njihove molbe i krenuo je s njima satnikovu domu. Ali na tom putu događa se iznenađenje u vidu satnikovih riječi i njegove ispovijesti vjere i pouzdanja u Isusa: „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego-reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednom: Idi-i ode, drugomu: Dođi i dođe a sluzi svomu: Učini to-i učini.“
Satnik je svjestan da je Isus Židov i da kao takav ne smije u njegov dom jer Židovima je zakonima o čistoći bilo zabranjeno ulaziti u dom pogana. Otuda se smatra nedostojnim Isusa. Ali usprskos tome ima čvrsto pouzdanje i vjeru u Isusa i iscjeliteljsku moć njegove riječi: reci riječ da ozdravi sluga moj.
Upravo ta njegova neumoljiva vjera koja ne traži vidljive znakove ili geste, za razliku od farizeja, jest ono što je ugodno iznenadilo i zadivilo Isusa, koji čuvši njegovu poruku, posvjedoči pred mnoštvom: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“
Upravo ova satnikova vjera, bezgranično pouzdanje poganina, odudara od nevjere farizeja i židovskog naroda. I upravo, po toj vjeri događa se čudo: ozdravljenje sluge Isus kad čini čudesa u evanđeljima uvijek traži bezgranično pouzdanje i povjerenje u njega i njegovu božansku riječ. I nama, u našem svakidašnjem življenju kršćanskog poziva, ova satnikova vjera mora biti uzor. Vjera jest čin poniznosti jer priznavajući svoju slabost i grješnost, potpuno se oslanjamo na Božju snagu i milost.
Čini se da je danas kršćanstvo izgubilo onu životnu uvjerljivost i svjedočku prepoznatljivost, a jedan od razloga leži u manjku potpune i cjelovite vjere koju je pokazao baš rimski satnik. Često je ono što živimo i ispovjedamo neka „lagana“ vjera koja nema životnu težinu, jer ne prožima naš cjelokupni život. Ona je negdje prisutna u nekom kutku našega života, ali život nije prisutan u njoj.
Ova evanđeoska zgoda pokazuje usku povezanost između vjere i života: tamo gdje je prava vjera tamo je i život. Zato za kršćanina vjerovati znači živjeti, jer naša vjera jest vjera u Boga Oca; Životvorca koji je uskrsio svoga Sina Isusa Krista.
Kršćanska vjera jest totalno predanje Bogu koji u Isusu Kristu daje i ispunja obećanja novog, vječnog života.
/hkr/