U Kristovim ranama
Evo me. Blizu sam Ti. Tjelesna bliskost odraz je privrženosti. Povjerenja. Ljubavi. Tako kažu. Otirem ti čelo. Nema ovdje nikoga osim nas dvojice. Nikoga drugoga tko bi to mogao učiniti. Sami smo u svetištu moje duše. Ovdje ti prebivaš. Ti, koji svemir ispunjaš, u malenoj, grešnoj duši, poput zrnca pijeska malenoj na Tvojem dlanu – baš si ovdje odabrao živjeti. Baš si ovdje želio ući. Evo Te. Blizu si. Bliže nego što je ikad itko bio.
Kad Gospodin dolazi ususret, Ljubav i Mir donosi. Kažu da je na križu tvoje srce jednostavno puknulo, zbog svih boli kojima je bilo razdirano. Ne znam. Je li uopće važno da li im ja vjerujem? Tako kažu. Ja se samo pitam, ako je puknulo na križu, puno boli, kako nije puknulo dok si hodao, nasmijan među nama, ispunjeno Ljubavlju koja stane u svako stvorenje, u svaku travku, u svaki cvijet, u čitavu vječnost? A što ako ti srce na križu nije puknulo od užasnih boli kojima si bio mučen? Što ako je puknulo od silne i neutažive želje da se rasprsne i sve nas zagrli i jednom zauvijek obilježi za nebo Tvojom krvlju?
“A ti, evo, ne plaši se Sine moj…” , govoriš tiho. “Što u Ljubavi počiva i što iz Ljubavi dolazi – u Ljubav se vraća i Ljubav tome gospodari. Niti mržnja, niti bijes, niti očaj, niti nemir, niti tjeskoba…” Ljubim ti noge, koje vise s križa. Tvoje svete noge, čije su stope ostale urezane u pijesku svake duše, sve do bola kajanja. U Tvoje se rane želim sakriti. U njima želim teći, zajedno s Tvojom Presvetom Krvlju. Njih ja želim čuvati, zavjetom svoje šutnje. Položi me, Gospodine u njih, nježno. Dijete sam Tvoje, a dijete Oca prepoznaje.
U ranama tvojim, ostat ću ležati, Gospodine, dok se tišina nježno prelijeva mojom dušom. U rano jutro digli smo sidro. Poveo si dušu moju svojim obzorjima, da Te ondje spozna dao si joj. Uprijet ću oči u svetište u kojemu Te uvijek nosim. Dopusti mi, Gospodine, Tvoje Rane čuvati i proslavljati, primi mi dušu, svojim znojem nježno je posveti, svojim pogledom smjerno je dotakni – cijeloga me uzmi.
Od sebe mi ne daj, nego me zorom na obalu povedi, i u večer me do doma mojega vrati, od sebe me ne ispuštaj. U imenu Tvojem, evo, čitav svijet počiva. U imenu Tvojem, evo, ja počivam. U ranama nogu Tvojih, u ranama boka Tvoga, u ranama ruku tvojih, u trnju s krune tvoje – moji grijesi plamte. I već za tren, Ti ih gasiš. Ta što su oni nego kapi koje samo padnu na ogromni plamen Ljubavi Tvoje?
Evo me. Ovdje sam. Kraj Tebe. U Tebi. U ranama Tvojim našao sam mir, i duh moj poviti ih za vječnost želi. U krilu Tvome, usnut ću do jutra. Ondje ću počinuti, drhtavo te zovući dok ne padnem u san. Dahni u mene, i neka mi bude – sve što želiš Ti. Sve kako želiš Ti. Samo mi ne daj od sebe.
Kad Gospodin dolazi ususret, Ljubav i Mir donosi. Kažu da je na križu tvoje srce jednostavno puknulo, zbog svih boli kojima je bilo razdirano. Ne znam. Je li uopće važno da li im ja vjerujem? Tako kažu. Ja se samo pitam, ako je puknulo na križu, puno boli, kako nije puknulo dok si hodao, nasmijan među nama, ispunjeno Ljubavlju koja stane u svako stvorenje, u svaku travku, u svaki cvijet, u čitavu vječnost? A što ako ti srce na križu nije puknulo od užasnih boli kojima si bio mučen? Što ako je puknulo od silne i neutažive želje da se rasprsne i sve nas zagrli i jednom zauvijek obilježi za nebo Tvojom krvlju?
“A ti, evo, ne plaši se Sine moj…” , govoriš tiho. “Što u Ljubavi počiva i što iz Ljubavi dolazi – u Ljubav se vraća i Ljubav tome gospodari. Niti mržnja, niti bijes, niti očaj, niti nemir, niti tjeskoba…” Ljubim ti noge, koje vise s križa. Tvoje svete noge, čije su stope ostale urezane u pijesku svake duše, sve do bola kajanja. U Tvoje se rane želim sakriti. U njima želim teći, zajedno s Tvojom Presvetom Krvlju. Njih ja želim čuvati, zavjetom svoje šutnje. Položi me, Gospodine u njih, nježno. Dijete sam Tvoje, a dijete Oca prepoznaje.
U ranama tvojim, ostat ću ležati, Gospodine, dok se tišina nježno prelijeva mojom dušom. U rano jutro digli smo sidro. Poveo si dušu moju svojim obzorjima, da Te ondje spozna dao si joj. Uprijet ću oči u svetište u kojemu Te uvijek nosim. Dopusti mi, Gospodine, Tvoje Rane čuvati i proslavljati, primi mi dušu, svojim znojem nježno je posveti, svojim pogledom smjerno je dotakni – cijeloga me uzmi.
Od sebe mi ne daj, nego me zorom na obalu povedi, i u večer me do doma mojega vrati, od sebe me ne ispuštaj. U imenu Tvojem, evo, čitav svijet počiva. U imenu Tvojem, evo, ja počivam. U ranama nogu Tvojih, u ranama boka Tvoga, u ranama ruku tvojih, u trnju s krune tvoje – moji grijesi plamte. I već za tren, Ti ih gasiš. Ta što su oni nego kapi koje samo padnu na ogromni plamen Ljubavi Tvoje?
Evo me. Ovdje sam. Kraj Tebe. U Tebi. U ranama Tvojim našao sam mir, i duh moj poviti ih za vječnost želi. U krilu Tvome, usnut ću do jutra. Ondje ću počinuti, drhtavo te zovući dok ne padnem u san. Dahni u mene, i neka mi bude – sve što želiš Ti. Sve kako želiš Ti. Samo mi ne daj od sebe.