Temelj kršćanske radosti
Što je uopće radost?
Kad pitaš mlade što bi ih obradovalo najčešće odgovaraju da bi se jako obradovali nekoj novoj stvari, najčešće dosta skupoj stvari. Zanimljivi su njihovi odgovori poput – novi bicikl, nove kopačke, nova nogometna lopta, novi laptop, novi mobitel … I ne mogu im zamjeriti iz jednostavnog razloga što postoji ona uzrečica – čovjek je ono što pojede. Problem je što se, i ne znajući, hranimo marketinškim trikovima koji u nas donose nezadovoljstvo i nemir. Mislimo da smo u mnogočemu zakinuti i da imamo razloga negodovati zbog ovakve ili onakve situacije.
Koji apsurd. Dok je jednima radost tanjur riže ili korica suhoga kruha, drugima u isto vrijeme treba toliko više da bi se mogli „radovati“. Da li je uopće potrebno nabrajati u ovome tekstu što sve raduje one jadne i zaboravljene ljude? Imamo li još malo zdrave savjesti da sami sebe prisjetimo koliko smo zapravo povlašteni? Svakog dana se budimo u toplom krevetu, jedemo doručak, bavimo se različitim aktivnostima – posao, škola, sport, glazbena škola, izlasci… Uvijek nas čeka ručak jer imamo onog nekog tko se pobrine da nam ništa ne nedostaje. Dovoljno je odvrnuti slavinu i iz nje će poteći topla ili hladna voda – ovisno o našim željama. Uređujemo se različitim kozmetičkim sredstvima, kao da na sebe moramo staviti sve to da bismo se osjećali bolje i sretnije. I onda prolazim gradom i gledam oko sebe i pitam se – što je bit ljudskoga života i kako doći do onoga što bi doista moglo donijeti svjetlosti i radosti u naš život? Teško je pisati o temelju kršćanske radosti kad vidiš da stvari idu u krivom smjeru, da ne dotiču ljudska srca. Jedino što nas dira i pogađa jest debljina našega novčanika – i to možda ne našom krivnjom jer nas ovaj svijet uporno tjera da trčimo za izvorom njegove „sreće“. Ne želim nabijati osjećaj krivnje i baciti nas u još veću depresiju, no, možda je zaista vrijeme da se prenemo oda sna.
Kad pitaš mlade što bi ih obradovalo najčešće odgovaraju da bi se jako obradovali nekoj novoj stvari, najčešće dosta skupoj stvari. Zanimljivi su njihovi odgovori poput – novi bicikl, nove kopačke, nova nogometna lopta, novi laptop, novi mobitel … I ne mogu im zamjeriti iz jednostavnog razloga što postoji ona uzrečica – čovjek je ono što pojede. Problem je što se, i ne znajući, hranimo marketinškim trikovima koji u nas donose nezadovoljstvo i nemir. Mislimo da smo u mnogočemu zakinuti i da imamo razloga negodovati zbog ovakve ili onakve situacije.
Koji apsurd. Dok je jednima radost tanjur riže ili korica suhoga kruha, drugima u isto vrijeme treba toliko više da bi se mogli „radovati“. Da li je uopće potrebno nabrajati u ovome tekstu što sve raduje one jadne i zaboravljene ljude? Imamo li još malo zdrave savjesti da sami sebe prisjetimo koliko smo zapravo povlašteni? Svakog dana se budimo u toplom krevetu, jedemo doručak, bavimo se različitim aktivnostima – posao, škola, sport, glazbena škola, izlasci… Uvijek nas čeka ručak jer imamo onog nekog tko se pobrine da nam ništa ne nedostaje. Dovoljno je odvrnuti slavinu i iz nje će poteći topla ili hladna voda – ovisno o našim željama. Uređujemo se različitim kozmetičkim sredstvima, kao da na sebe moramo staviti sve to da bismo se osjećali bolje i sretnije. I onda prolazim gradom i gledam oko sebe i pitam se – što je bit ljudskoga života i kako doći do onoga što bi doista moglo donijeti svjetlosti i radosti u naš život? Teško je pisati o temelju kršćanske radosti kad vidiš da stvari idu u krivom smjeru, da ne dotiču ljudska srca. Jedino što nas dira i pogađa jest debljina našega novčanika – i to možda ne našom krivnjom jer nas ovaj svijet uporno tjera da trčimo za izvorom njegove „sreće“. Ne želim nabijati osjećaj krivnje i baciti nas u još veću depresiju, no, možda je zaista vrijeme da se prenemo oda sna.
Umjesto da dopustimo drugima da nas prave velikim individualistima koji nužno postaju oholi i bezlični ljudi, možda bismo trebali zagrabiti žive vode, umiti naša lica i ogledati se u onom savršenom ogledalu koje čeka samo na nas. Zaboravljamo da je temelj svega stvorenoga ljubav.
Evo još jedne riječi kojoj smo zaboravili značenje. Riječ koja tako lako prelazi preko naših usta u svakodnevnom govoru, kojom ne izražavamo ono što doista osjećamo već manipuliramo jedni drugima. Igramo se tuđim osjećajima kako bismo došli do naših sebičnih ciljeva, gazimo jedni druge umjesto da pomažemo jedni drugima dijeleći teret i noseći bremena jedni drugih. Zaljubljenost nije ljubav, ljubav nisu leptirići koje osjećamo kad ugledamo osobu koja nam se sviđa. Ona (zaljubljenost) je prolazna, proizvod kemije našega tijela – a upravo to nam prodaju preko televizije, interneta i različitih časopisa. I opet se mi hranimo time i mislimo da najbolje znamo što je ljubav, a ne uviđamo da ljubeći po tim mjerama zapravo nanosimo najviše zla jedni drugima. |
Što je onda ljubav?
Sveti Pavao kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (1Kor 13, 4-8)
Vjerujem svi smo čuli ove retke, no, ako smo ih čuli, zašto imamo toliko problema u življenju istog? Ne traži se ništa nemoguće od nas. Ovi redci jednostavno pred nas stavljaju i dozivaju nam u pamet onoga jedinoga koji je živeći ovozemaljski život istinski ljubio i pozivao (i još uvijek poziva) na Ljubav. Namjerno odugovlačim i ne spominjem ime jer ako nam spontano ne dolazi u pamet onda doista izgubljeni lutamo ovim svijetom. Taj o kojemu pišem dao je još jednostavniju definiciju prave istinske Ljubavi. On nam je svima jasno pokazao da je jedini smisao prave Ljubavi žrtva.
Sveti Pavao kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (1Kor 13, 4-8)
Vjerujem svi smo čuli ove retke, no, ako smo ih čuli, zašto imamo toliko problema u življenju istog? Ne traži se ništa nemoguće od nas. Ovi redci jednostavno pred nas stavljaju i dozivaju nam u pamet onoga jedinoga koji je živeći ovozemaljski život istinski ljubio i pozivao (i još uvijek poziva) na Ljubav. Namjerno odugovlačim i ne spominjem ime jer ako nam spontano ne dolazi u pamet onda doista izgubljeni lutamo ovim svijetom. Taj o kojemu pišem dao je još jednostavniju definiciju prave istinske Ljubavi. On nam je svima jasno pokazao da je jedini smisao prave Ljubavi žrtva.
Dragi čitaoče vjerujem da i sam shvaćaš da želim reći kako je temelj kršćanske radosti Isus Krist – On koji je proživio naš život i svojim primjerom i riječi toliko glasno svjedočio da je njegova Riječ i danas živo prisutna među nama.
Drugoga temelja za našu radost nema. Sam sveti Franjo u tome nam je savršeni primjer. Nije on pozivao da slijedimo njega samoga, već da se uvijek ugledamo i ravnamo po primjeru Gospodina našega Isusa Krista. Prije sam u tekstu spominjao izvor vode žive kojim bismo trebali sprati ljuske sa naših očiju i pozvao sam sve nas da se ogledamo u savršeno ogledalo. Sveti Franjo je najbolji primjer toga. Napojen sa izvora vode žive i stavljajući svoje biće, a najviše srce, pred savršeno ogledalo postao je i sam odraz one prekrasne slike – Ljubavi, Dobrote i Istine. |
Treba li nam veći poticaj? U nadi da je vaš odgovor negativan pozivam vas da se okrenete oko sebe, da udahnete svježeg zraka i da zahvalite Bogu na svemu stvorenom. A tada će i ovaj život izgledati drugačije i radosnije.
/fra Marino K./
/fra Marino K./