Pronađi način da voliš Trojedinog Boga
Čovjek?
Sve smo postavili naopako! To je nekako vlastito čovjeku. Tako je možda lakše preživjeti. I Bog se složio! Neka sve bude naopako! Neka svijetom vlada mržnja umjesto ljubavi, rat umjesto mira, pohlepa umjesto darivanja, čovjek umjesto Boga! No, gdje s Bogom? Nitko nije htio živog, neposrednog Boga – Njega je trebalo strpati u knjigu. I Bog se složio! Ni to nije dovoljno: tu knjigu koja govori o Bogu treba, naravno, lijepo tiskati i onda je odložiti na policu, za ukras, da bude uvijek lijepa i da...nikome ne smeta. Tijelo Kristovo treba lijepo pohraniti u prekrasna svetohraništa, upaliti vječno svjetlo pred njima, dati im počast, pokazati svakome gdje se ta Prisutnost nalazi i onda...otići kući, naravno bez Boga. Sastaviti pravila kako se u određenoj prilici ponašati, svečani protokol koji pokazuje da nam je stalo, okupljati se i slaviti Boga te...uvijek raditi po svom. I Bog se složio! No, što je Bog više pokazivao da može živjeti i da želi živjeti s takvim čovjekom, to je čovjek više nijekao da može živjeti s takvim Bogom. Vapijemo Bogu da okonča ratove koje smo sami izazvali, da ispravi nepravdu koju sami činimo, da nas sačuva od zla koje uživamo činiti,... Naš Bog bi trebao poraziti neprijatelja, uništiti one koji Mu se ne klanjaju, baciti u pakao sve neistomišljenike,... A umjesto toga, On čini samo ono što Mu mi dopustimo. Kakav je to Bog? Svemoguć? Mudar? Apsolutan? Pravedan? Svjesno ili nesvjesno, tako razmišlja i osjeća svaki čovjek.
Sve smo postavili naopako! To je nekako vlastito čovjeku. Tako je možda lakše preživjeti. I Bog se složio! Neka sve bude naopako! Neka svijetom vlada mržnja umjesto ljubavi, rat umjesto mira, pohlepa umjesto darivanja, čovjek umjesto Boga! No, gdje s Bogom? Nitko nije htio živog, neposrednog Boga – Njega je trebalo strpati u knjigu. I Bog se složio! Ni to nije dovoljno: tu knjigu koja govori o Bogu treba, naravno, lijepo tiskati i onda je odložiti na policu, za ukras, da bude uvijek lijepa i da...nikome ne smeta. Tijelo Kristovo treba lijepo pohraniti u prekrasna svetohraništa, upaliti vječno svjetlo pred njima, dati im počast, pokazati svakome gdje se ta Prisutnost nalazi i onda...otići kući, naravno bez Boga. Sastaviti pravila kako se u određenoj prilici ponašati, svečani protokol koji pokazuje da nam je stalo, okupljati se i slaviti Boga te...uvijek raditi po svom. I Bog se složio! No, što je Bog više pokazivao da može živjeti i da želi živjeti s takvim čovjekom, to je čovjek više nijekao da može živjeti s takvim Bogom. Vapijemo Bogu da okonča ratove koje smo sami izazvali, da ispravi nepravdu koju sami činimo, da nas sačuva od zla koje uživamo činiti,... Naš Bog bi trebao poraziti neprijatelja, uništiti one koji Mu se ne klanjaju, baciti u pakao sve neistomišljenike,... A umjesto toga, On čini samo ono što Mu mi dopustimo. Kakav je to Bog? Svemoguć? Mudar? Apsolutan? Pravedan? Svjesno ili nesvjesno, tako razmišlja i osjeća svaki čovjek.
A Bog?
Sve je postavio dobro! To je nekako vlastito Bogu. Stvorio je prekrasan svijet i uredio ga za skladan suživot čovjeka i prirode u miru, blagostanju i ljubavi. Darovao je čovjeku slobodu da može sam kreirati vlastitu sudbinu i da uživa u stvaranju odnosa s kim hoće i kako hoće. Nije ostavio čovjeka koji je ostavio Boga, već ga je kroz cijelu povijest pratio i čuvao, ispravljao njegove pogreške, davao mu snage u bolima i neuspjesima, radovao se s njim u njegovim postignućima, tješio ga u padovima. Toliko ga voli da mu je u punini vremena dopustio da svo zlo koje ima sruči i usmjeri na Isusa – Bogočovjeka, da Ga izda, ponizi, ismije, izruga, izmuči i ubije. Uskrisio je Isusa i ponaša se kao da nije važno što se čovjek drznuo ubiti Boga. U snazi Duha Svetoga dopušta ljudima da u Isusu vide ne samo primjer istinskoga življenja, nego sam Život u svoj njegovoj punini. Ostaje s čovjekom koji, premda se svim silama trudi da pobjegne od Njega, ipak u svom bijegu ponekad se okrene samo da vidi jeli ga Bog još uvijek traži. Zašto? Zašto sve to čini? Zašto je takav? Radi tog čovjekovog okreta. Radi tog malog trenutka čovjekove sreće kad ugleda da je Bog još uvijek s njim. Koliko god da je taj naš Bog neizmjeran i uzvišen, ipak je to Bog koji voli. A koliko god čovjek bio malen i neznatan, grešan i pun mana, ipak je to čovjek koji je voljen. Ni više ni manje nego od samog Boga.
Presveto Trojstvo?
Ponekad mi se čini da bih o Trojstvenom Bogu mogao mnogo govoriti. O Njemu je napisano toliko dobrih teoloških knjiga, članaka, razmišljanja. Ali na koncu se sve svodi na to da je Trojstvo Bog koji voli čovjeka i koji želi biti od čovjeka voljen. A jer je čovjeku tako teško istinski voljeti Boga, postao je čovjekom i to ne samo u Isusu Kristu, već se utjelovljuje u svakom čovjeku, u onom dijelu čovjeka koji je sposoban primiti ljubav. Zato kad volimo čovjeka, volimo Boga koji je u čovjeku. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40) Bit svetkovine Presvetog Trojstva nije u razmišljanju o Bogu, već je u pronalaženju načina da Boga volim i da mu se potpuno predam. Zar bi to trebalo biti tako teško?
Sve je postavio dobro! To je nekako vlastito Bogu. Stvorio je prekrasan svijet i uredio ga za skladan suživot čovjeka i prirode u miru, blagostanju i ljubavi. Darovao je čovjeku slobodu da može sam kreirati vlastitu sudbinu i da uživa u stvaranju odnosa s kim hoće i kako hoće. Nije ostavio čovjeka koji je ostavio Boga, već ga je kroz cijelu povijest pratio i čuvao, ispravljao njegove pogreške, davao mu snage u bolima i neuspjesima, radovao se s njim u njegovim postignućima, tješio ga u padovima. Toliko ga voli da mu je u punini vremena dopustio da svo zlo koje ima sruči i usmjeri na Isusa – Bogočovjeka, da Ga izda, ponizi, ismije, izruga, izmuči i ubije. Uskrisio je Isusa i ponaša se kao da nije važno što se čovjek drznuo ubiti Boga. U snazi Duha Svetoga dopušta ljudima da u Isusu vide ne samo primjer istinskoga življenja, nego sam Život u svoj njegovoj punini. Ostaje s čovjekom koji, premda se svim silama trudi da pobjegne od Njega, ipak u svom bijegu ponekad se okrene samo da vidi jeli ga Bog još uvijek traži. Zašto? Zašto sve to čini? Zašto je takav? Radi tog čovjekovog okreta. Radi tog malog trenutka čovjekove sreće kad ugleda da je Bog još uvijek s njim. Koliko god da je taj naš Bog neizmjeran i uzvišen, ipak je to Bog koji voli. A koliko god čovjek bio malen i neznatan, grešan i pun mana, ipak je to čovjek koji je voljen. Ni više ni manje nego od samog Boga.
Presveto Trojstvo?
Ponekad mi se čini da bih o Trojstvenom Bogu mogao mnogo govoriti. O Njemu je napisano toliko dobrih teoloških knjiga, članaka, razmišljanja. Ali na koncu se sve svodi na to da je Trojstvo Bog koji voli čovjeka i koji želi biti od čovjeka voljen. A jer je čovjeku tako teško istinski voljeti Boga, postao je čovjekom i to ne samo u Isusu Kristu, već se utjelovljuje u svakom čovjeku, u onom dijelu čovjeka koji je sposoban primiti ljubav. Zato kad volimo čovjeka, volimo Boga koji je u čovjeku. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40) Bit svetkovine Presvetog Trojstva nije u razmišljanju o Bogu, već je u pronalaženju načina da Boga volim i da mu se potpuno predam. Zar bi to trebalo biti tako teško?