(Ne) zahvalnost
U ovo jesensko vrijeme po našim se crkvama slave mise zahvalnice, u školama priređuju dani kruha i zahvalnosti. To nas nuka da promislimo o zahvalnosti i nezahvalnosti. Kome sve dugujemo zahvalnost? Znamo li reći ‘Hvala’? U životu vjernika zahvalnost igra veliku ulogu. Svjesni svoje stvorenosti od Boga, u nama se javlja osjećaj zahvalnosti Bogu za dar života i toliko toga što smo primili. Kao kršćani posebice smo zahvalni za osobu Isusa Krista u kojoj i po kojoj nam je Bog sve, baš sve darovao. Jeste li jutros zahvalili Bogu što ste se uopće probudili, što imate dovoljno čistog zraka, dovoljno vode, što ste zaposleni i imate za kruh? Možda i ne, jer mislimo da se to samo po sebi podrazumijeva.
Ali ne, ne podrazumijeva se! Jer moglo je biti i drugačije. Svaki dan postoji jer nam je nanovo darovan. Bogu naša hvala nije neophodna. Ali je potrebna nama, za naš kvalitetan i plodonosan duhovni život. Zahvalnost prema Bogu izgrađuje nas same da drugačije vrednujemo i sebe i ljude oko sebe. Zahvalan čovjek prema Bogu znat će biti zahvalan i prema drugima.
Predajmo svake večeri svoj list s ravnim, krivim i praznim redcima, kakav već jest, i položimo ga u ruke Ocu. Tako ćemo ujutro moći započeti iznova. Iznova biti zahvalni.“
Što je sa zahvalnošću prema ljudima? Slavni Goethe jednom zapisa: „Ako sretnemo nekoga tko nama duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo. Koliko smo, pak, puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost, pa se toga nismo sjetili.“ Istina, zahvalnost pokazuje koliko vrednujemo druge, njihov rad i zalaganje. Zahvalnost je osjećaj srca, ona iz njega proizlazi i dira u srce drugoga. Ona nije površan osjećaj, nego izlazi iz dubine i punine našega srca. Nezahvalnost vrijeđa i nitko je ne zaslužuje. Kad bismo barem bili toga svjesni, možda bi međuljudski odnosi bili kvalitetniji. Jer ako nema međusobne zahvalnosti nešto se drugo postavi na njezino mjesto: ljutitost, zavist, svađe, ogovori, mržnja, netrpeljivost, sukobi, sebičnost, ili se pak povlačimo u sebe, nitko nam ne treba, jer ne zaslužuju našu pažnju, naše prijateljstvo, jer su nezahvalni.
Izreći malu riječ Hvala, ili životom i postupcima pokazati svoju zahvalnost nije nemoguće, čak nije niti preteško. Ali zahtijeva napor, moramo izaći iz svoje začahurenosti i vlastitog egozima da samo ja vrijedim, samo ono što ja učinim na tom drugi trebaju biti zahvalni, i uočiti što drugi čine za mene i pokazati im da cijenim to što rade i da sam im zahvalan. Riječ HVALA mala je kada se izgovori, ali je velika kada se propusti i ne želi izgovoriti.
Isus je, govori nam evanđelje, jednom zgodom ozdravio desetoricu gubavaca. Tek jedan smatrao je potrebnim Isusu reći hvala. Može to biti slika i nas. Koliko se puta u deset dana zahvalimo Bogu za sve dobro što nam čini i čime nas daruje? Hvala vam što ste poslušali savjet o zahvalnosti. A sada, prvoj osobi do sebe, a onda i Bogu, recite iskreno i nježno: Hvala. Ako za ništa drugo, a onda: Hvala Ti što postojiš"
Ali ne, ne podrazumijeva se! Jer moglo je biti i drugačije. Svaki dan postoji jer nam je nanovo darovan. Bogu naša hvala nije neophodna. Ali je potrebna nama, za naš kvalitetan i plodonosan duhovni život. Zahvalnost prema Bogu izgrađuje nas same da drugačije vrednujemo i sebe i ljude oko sebe. Zahvalan čovjek prema Bogu znat će biti zahvalan i prema drugima.
Predajmo svake večeri svoj list s ravnim, krivim i praznim redcima, kakav već jest, i položimo ga u ruke Ocu. Tako ćemo ujutro moći započeti iznova. Iznova biti zahvalni.“
Što je sa zahvalnošću prema ljudima? Slavni Goethe jednom zapisa: „Ako sretnemo nekoga tko nama duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo. Koliko smo, pak, puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost, pa se toga nismo sjetili.“ Istina, zahvalnost pokazuje koliko vrednujemo druge, njihov rad i zalaganje. Zahvalnost je osjećaj srca, ona iz njega proizlazi i dira u srce drugoga. Ona nije površan osjećaj, nego izlazi iz dubine i punine našega srca. Nezahvalnost vrijeđa i nitko je ne zaslužuje. Kad bismo barem bili toga svjesni, možda bi međuljudski odnosi bili kvalitetniji. Jer ako nema međusobne zahvalnosti nešto se drugo postavi na njezino mjesto: ljutitost, zavist, svađe, ogovori, mržnja, netrpeljivost, sukobi, sebičnost, ili se pak povlačimo u sebe, nitko nam ne treba, jer ne zaslužuju našu pažnju, naše prijateljstvo, jer su nezahvalni.
Izreći malu riječ Hvala, ili životom i postupcima pokazati svoju zahvalnost nije nemoguće, čak nije niti preteško. Ali zahtijeva napor, moramo izaći iz svoje začahurenosti i vlastitog egozima da samo ja vrijedim, samo ono što ja učinim na tom drugi trebaju biti zahvalni, i uočiti što drugi čine za mene i pokazati im da cijenim to što rade i da sam im zahvalan. Riječ HVALA mala je kada se izgovori, ali je velika kada se propusti i ne želi izgovoriti.
Isus je, govori nam evanđelje, jednom zgodom ozdravio desetoricu gubavaca. Tek jedan smatrao je potrebnim Isusu reći hvala. Može to biti slika i nas. Koliko se puta u deset dana zahvalimo Bogu za sve dobro što nam čini i čime nas daruje? Hvala vam što ste poslušali savjet o zahvalnosti. A sada, prvoj osobi do sebe, a onda i Bogu, recite iskreno i nježno: Hvala. Ako za ništa drugo, a onda: Hvala Ti što postojiš"