Najteži križ
Svakome je njegov križ težak i ne bismo se lako složili čiji je križ najteži. Isus nas je pozvao da, poput njega, danomice uzimamo svoj križ te idemo za Njim (v. Lk 9,23; Mt 16,24-28; Mk 8,34-9, 1 Iv 12,25-26). On nije rekao – kao što to mnogi danas misle – neka samo prihvatimo svoje trpljenje, bolest, nesreću, kušnju ili neku drugu životnu poteškoću i krenemo za Njim
– On je rekao neka uzmemo svoj križ. O tome je govorio svojim učenicima kad ih je slao u svijet, no taj govor nije bio upućen samo njima, već i svima koji će mu ikad htjeti služiti. Činjenica je da križ trebamo uzimati svaki dan. A gdje ćemo ga naći ako nemamo nikakvih životnih poteškoćâ? Zar, ako nemamo životnih poteškoćâ, ne možemo biti Isusovi učenici? Trpljenje (usp. Fil 3,10-19, Kol 1,24) i kušnje (Jak 1,2-3; 1 Kor 10,13) imaju itekako velik smisao na našem putu spasenja, no križ u Isusovim riječima ima i drugo značenje.
TRAŽITI BOGA SVIM SRCEM
Križ prvenstveno predstavlja predanje služenju Kristu po svjesnoj i slobodnoj čovjekovoj odluci. Koliko je taj križ težak vidi se po malome broju onih koji su ga uzeli te ga nose. Taj križ, ili to predanje života pretpostavlja naše stalno posvećivanje, stalno obraćenje i stalni rast u svetosti. Na križu se umire sebi da bi se živjelo Bogu. Umirati znači vlastitom voljom neprestano donositi odluku da ćemo se mijenjati iz staroga čovjeka u novog. Život u ponovnu rođenju pripada onima koji su spremni umirati sebi. To umiranje predstavlja najveći čovjekov križ, veći od svih ljudskih nevoljâ. To znamo po tome što taj križ slobodno uzima i nosi uistinu malo ljudi. Isus je prihvatio križ iz čiste ljubavi prema čovjeku. Ima onih koji su spremni rasprodati svoj imetak i podijeliti sve sirotinji, te onih koji su spremni predati svoje tijelo da se sažeže. Međutim, ako to činimo samo kako bismo se svidjeli Bogu ili čovjeku, a ne zato što nas je na to potakla ljubav Božja – od toga nećemo imati nikakve koristi (v. 1 Kor 13,3). Dakle, najveći križ koji možemo uzeti i nositi jest traženje Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom. To se tako jasno očituje u molitvi krunice. U razmatranjima otajstava (riječi Božje), mi „idemo za njim“, odnosno tražimo Boga, pronalazimo ga, družimo se s njime, napajamo se njegovim Duhom i tek onda izgovaramo molitvu, koja ima nevjerojatnu snagu otkupiteljske ljubavi. Najveći će broj moliteljâ krunice ipak moliti bez razmatranja samo izgovarajući riječi. Za njih je razmatranje pretežak križ koji nisu spremni prihvatiti. Osnovni razlog zašto taj križ teško uzimamo jest taj što se u razmatranjima neprestano suočavamo s Bogom, ali i sa samima sobom. Razmatranje otajstava krunice svojevrsno je razapinjanje vlastite pale naravi iz koje se zatim rađa nova, uskrsla narav.
SUSRET U POVJERENJU I LJUBAVI
Dakle, Isus nas nije u prvom redu pitao prihvaćamo li svoje probleme, muku i trpljenje kao križ koji ćemo nositi, već nas je pitao uzimamo li slobodno, svojom voljom križ koji nam nitko ne nameće a na kojem ćemo umirati sebi i uskrisivati njemu. To umiranje sebi i uskrisivanje Bogu ne događa se prvenstveno prihvaćanjem životnih situacijâ, koje su u većini slučajeva rezultat ljudskih slabosti i grijeha, nego se ono događa u vremenu koje odvajamo za osobni susret s njime u razmatranju njegove riječi. Zato nam treba temeljno povjerenje u Boga po kojem ćemo biti svjesni da je to dobro za nas. Baš zbog pogrešna shvaćanja križa, ljudi se boje osobno susretati s Bogom u molitvi; naime, smatrajući, pogrešno, da nas Bog ljubi jedino kad trpimo, oni se boje da će im u tome susretu On natovariti dodatna trpljenja (križeve). Koje li zablude i kako se često s njom susrećemo!
Bog, kao naš ljubljeni Otac, od nas mnogo više želi da ga susrećemo u povjerenju i ljubavi, upoznajemo i napunjamo se njegovom prisutnošću, nego da samo vršimo određene žrtve i prihvaćamo trpljenja za koja nismo sigurni ni da dolaze od njega, ni koji im je smisao niti ih prihvaćamo iskrenom ljubavlju. Budimo najprije kao mala djeca koja će upoznati svog roditelja, a tek onda odrastimo i prihvaćajmo što god od njega dolazi jer će to sigurno biti dobro za nas i za one za koje molimo, ako smo sigurni da je zaista došlo od Boga. Tragedija je kad nešto što je došlo od grijeha ili đavla prihvaćamo kao da je došlo od Boga, jer od Boga ne dolazi nikakvo zlo. Muka i smrt Isusu nisu došli od Boga nego od grijeha svijeta i đavla. Zlo koje je došlo od grijeha ili đavla trebamo donijeti Bogu kako bi nas On oslobodio ili kako bismo svojim slobodnim pristankom postali zajedničari u njegovim mukama (v. Fil 1,29).
Ako kušnja dolazi od Boga, tada se možemo unaprijed radovati njenu sretnom ishodu (usp. 1 Kor 10,13); neka tvoja molitva bude način sjedinjenjenja s Kristovom žrtvom.
– On je rekao neka uzmemo svoj križ. O tome je govorio svojim učenicima kad ih je slao u svijet, no taj govor nije bio upućen samo njima, već i svima koji će mu ikad htjeti služiti. Činjenica je da križ trebamo uzimati svaki dan. A gdje ćemo ga naći ako nemamo nikakvih životnih poteškoćâ? Zar, ako nemamo životnih poteškoćâ, ne možemo biti Isusovi učenici? Trpljenje (usp. Fil 3,10-19, Kol 1,24) i kušnje (Jak 1,2-3; 1 Kor 10,13) imaju itekako velik smisao na našem putu spasenja, no križ u Isusovim riječima ima i drugo značenje.
TRAŽITI BOGA SVIM SRCEM
Križ prvenstveno predstavlja predanje služenju Kristu po svjesnoj i slobodnoj čovjekovoj odluci. Koliko je taj križ težak vidi se po malome broju onih koji su ga uzeli te ga nose. Taj križ, ili to predanje života pretpostavlja naše stalno posvećivanje, stalno obraćenje i stalni rast u svetosti. Na križu se umire sebi da bi se živjelo Bogu. Umirati znači vlastitom voljom neprestano donositi odluku da ćemo se mijenjati iz staroga čovjeka u novog. Život u ponovnu rođenju pripada onima koji su spremni umirati sebi. To umiranje predstavlja najveći čovjekov križ, veći od svih ljudskih nevoljâ. To znamo po tome što taj križ slobodno uzima i nosi uistinu malo ljudi. Isus je prihvatio križ iz čiste ljubavi prema čovjeku. Ima onih koji su spremni rasprodati svoj imetak i podijeliti sve sirotinji, te onih koji su spremni predati svoje tijelo da se sažeže. Međutim, ako to činimo samo kako bismo se svidjeli Bogu ili čovjeku, a ne zato što nas je na to potakla ljubav Božja – od toga nećemo imati nikakve koristi (v. 1 Kor 13,3). Dakle, najveći križ koji možemo uzeti i nositi jest traženje Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom. To se tako jasno očituje u molitvi krunice. U razmatranjima otajstava (riječi Božje), mi „idemo za njim“, odnosno tražimo Boga, pronalazimo ga, družimo se s njime, napajamo se njegovim Duhom i tek onda izgovaramo molitvu, koja ima nevjerojatnu snagu otkupiteljske ljubavi. Najveći će broj moliteljâ krunice ipak moliti bez razmatranja samo izgovarajući riječi. Za njih je razmatranje pretežak križ koji nisu spremni prihvatiti. Osnovni razlog zašto taj križ teško uzimamo jest taj što se u razmatranjima neprestano suočavamo s Bogom, ali i sa samima sobom. Razmatranje otajstava krunice svojevrsno je razapinjanje vlastite pale naravi iz koje se zatim rađa nova, uskrsla narav.
SUSRET U POVJERENJU I LJUBAVI
Dakle, Isus nas nije u prvom redu pitao prihvaćamo li svoje probleme, muku i trpljenje kao križ koji ćemo nositi, već nas je pitao uzimamo li slobodno, svojom voljom križ koji nam nitko ne nameće a na kojem ćemo umirati sebi i uskrisivati njemu. To umiranje sebi i uskrisivanje Bogu ne događa se prvenstveno prihvaćanjem životnih situacijâ, koje su u većini slučajeva rezultat ljudskih slabosti i grijeha, nego se ono događa u vremenu koje odvajamo za osobni susret s njime u razmatranju njegove riječi. Zato nam treba temeljno povjerenje u Boga po kojem ćemo biti svjesni da je to dobro za nas. Baš zbog pogrešna shvaćanja križa, ljudi se boje osobno susretati s Bogom u molitvi; naime, smatrajući, pogrešno, da nas Bog ljubi jedino kad trpimo, oni se boje da će im u tome susretu On natovariti dodatna trpljenja (križeve). Koje li zablude i kako se često s njom susrećemo!
Bog, kao naš ljubljeni Otac, od nas mnogo više želi da ga susrećemo u povjerenju i ljubavi, upoznajemo i napunjamo se njegovom prisutnošću, nego da samo vršimo određene žrtve i prihvaćamo trpljenja za koja nismo sigurni ni da dolaze od njega, ni koji im je smisao niti ih prihvaćamo iskrenom ljubavlju. Budimo najprije kao mala djeca koja će upoznati svog roditelja, a tek onda odrastimo i prihvaćajmo što god od njega dolazi jer će to sigurno biti dobro za nas i za one za koje molimo, ako smo sigurni da je zaista došlo od Boga. Tragedija je kad nešto što je došlo od grijeha ili đavla prihvaćamo kao da je došlo od Boga, jer od Boga ne dolazi nikakvo zlo. Muka i smrt Isusu nisu došli od Boga nego od grijeha svijeta i đavla. Zlo koje je došlo od grijeha ili đavla trebamo donijeti Bogu kako bi nas On oslobodio ili kako bismo svojim slobodnim pristankom postali zajedničari u njegovim mukama (v. Fil 1,29).
Ako kušnja dolazi od Boga, tada se možemo unaprijed radovati njenu sretnom ishodu (usp. 1 Kor 10,13); neka tvoja molitva bude način sjedinjenjenja s Kristovom žrtvom.