Moj Otac
Kad je moj Otac rekao Riječ, bijaše Početak. Moj Otac je rekao Riječ i bi svjetlost, i nebo, i zemlja i more i rosna trava i krošnja stabla, i sunce i mjesec i zvijezde, i ptice krilate i gmizavci i zvjerad.
I sve što je moj Otac rekao, sve bijaše dobro. Sve to moj Otac uvježba da izrekne riječ Čovjek. I bi Čovjek, slika mog Oca. Koji ne htjede biti slika nego Otac.
Al' ne uspije ništa stvoriti, nego robovati i u znoju svog lica jesti kruh svoj i tuđi. Moj Otac ga povede na put, moj Otac isuši za njega more, moj Otac mu dade zemlje meda i mlijeka. Moj Otac mu dade svoju jedinu Ljubav da i nju razapne. Moj Otac šutnjom na križu govoraše. Vidje okrenuta leđa. Vidje blud, a ipak prelomi kruh i dade čašu usahlim usnama koje mu ne rekoše ''Hvala''.
Moj Otac gradi. On je puno stanova sagradijo, a ja opet odoh u svijet. Moj Otac brižno vinograd okapa, a ja čašu octa do kraja iskapih. Moj Otac pred vratima čeka i ne gubi nade.
Čeka moj Otac! Čekaj me, Oče moj, dok se vratim s ovih lutanja koje mi svijet pruža. No, hoćeš li me, Oče moj, prepoznati kad na prag kuće naše očinske dođem u dronjcima, lica potamnjela od blata, ruku i nogu izranjenih od drača? Da li ćeš razaznati, Oče moj, cjelov prvijenac s ispucalih usana od Judina cjelova? Da li ćeš razaznati, Oče moj, krv od trnja na rukama od krvi razapinjanja?
Kad na prag kuće naše očinske stanem u dronjcima, hoćeš li smoći snage, Oče moj, u zagrljaj primiti Čekanog ...
Otac moj čeka, čeka moj Otac, da mu se povrati ČOVJEK.
I sve što je moj Otac rekao, sve bijaše dobro. Sve to moj Otac uvježba da izrekne riječ Čovjek. I bi Čovjek, slika mog Oca. Koji ne htjede biti slika nego Otac.
Al' ne uspije ništa stvoriti, nego robovati i u znoju svog lica jesti kruh svoj i tuđi. Moj Otac ga povede na put, moj Otac isuši za njega more, moj Otac mu dade zemlje meda i mlijeka. Moj Otac mu dade svoju jedinu Ljubav da i nju razapne. Moj Otac šutnjom na križu govoraše. Vidje okrenuta leđa. Vidje blud, a ipak prelomi kruh i dade čašu usahlim usnama koje mu ne rekoše ''Hvala''.
Moj Otac gradi. On je puno stanova sagradijo, a ja opet odoh u svijet. Moj Otac brižno vinograd okapa, a ja čašu octa do kraja iskapih. Moj Otac pred vratima čeka i ne gubi nade.
Čeka moj Otac! Čekaj me, Oče moj, dok se vratim s ovih lutanja koje mi svijet pruža. No, hoćeš li me, Oče moj, prepoznati kad na prag kuće naše očinske dođem u dronjcima, lica potamnjela od blata, ruku i nogu izranjenih od drača? Da li ćeš razaznati, Oče moj, cjelov prvijenac s ispucalih usana od Judina cjelova? Da li ćeš razaznati, Oče moj, krv od trnja na rukama od krvi razapinjanja?
Kad na prag kuće naše očinske stanem u dronjcima, hoćeš li smoći snage, Oče moj, u zagrljaj primiti Čekanog ...
Otac moj čeka, čeka moj Otac, da mu se povrati ČOVJEK.
/dr. Milan Špehar/