I prije završnog čina ukopa pojavljuje se Isus Nazarećanin. Stavlja ruke na nosila, na mrtvački odar. Zaustavlja povorku. „Ženo ne plači! Ja uzimam stvari u svoje ruke. Ja uzimam tvoje mrtvo dijete pod svoju skrb!“ Dodiruje nosila, dodiruje, takoreći smrt, i zapovijeda mladiću da ustane. To je kao kad se snažnim bičem zafijuče kroz zrak. Kakva snažna riječ! Božanska, riječ koja udahnjuje i stvara život.
Isus ne zaziva Oca, ne uzdiše prema nebu, ne treba ničije pomoći. Njegova je riječ živodajna, životvorna. Ulijeva u mrtvo tijelo živi dah. Isusova se ruka spušta na mrtvo tijelo. Znamo što se događa kad Bog stavi na nešto svoju ruku, napose na izgubljeni život.
Isusova je riječ zov iz smrti u život, to je zapovijed da se čovjek uspravi i živi svojim životom. Ne životom koji mu nameće okolina, nego onim koji proizlazi iz Božje riječi.
Postoje nebrojeni načini umiranja. Bezbroj je načina kojima druge ubijamo, usmrćujemo. Ne usmrćujemo li i ne ubijamo li i svoju vlastitu djecu ako im uskraćujemo ono za život bitno? Ako u njima ubijamo klicu života?
Isus je ljubitelj života i uvijek je na strani života. On je protiv bilo kakva oblika smrti, duhovne, duševne, fizičke. Smrtonosno je sve što čovjeka ugrožava. On se borti protiv raznih oblika smrti. On je među nama jedan veliki izričaj i odraz božanske ljubavi, milosrđa i života.
Koliko mladih ljudi i danas vegetira, ne zna što bi započelo sa svojim životom. Koliki su među nama živi mrtvaci?! S čijih se usana i pogleda očitava onaj zlokobni uzvik: Živjela smrt! I ne samo da je to sudbina tolikih mladih ljudi; sudbina je to dana i onih nezbrinutih, lutajućih života koje život nosi ovamo-onamo.
Stoga se, u sučeljavanju s ovim jedinstvenim čudom, može slobodno reći kako Isus nije izvrtao zakone prirode naglavačke. Isto tako nije on bio prevratnik. Isus je stavljao ne naglavce, već je podizao sve na svoje noge, na prave noge. On je ljude osposobljavao za uspravan hod.
Ne govori on o metodama, već o sadržaju; ne govori o zakonskoj pravednosti, već o ljubavi; ne govori teoretski, već djeluje praktično; nije on mirozborac, već mirotvorac; nije teoretičar, već potiče na životnu praksu. Zato je uvijek njegov nalog: Započni od sebe! Svatko, i ja i ti moramo uskrsnuti.
Svakomu upućuje svoju riječ: Tebi zapovijedam, ustani! Svi pak dobro znamo iz čega nam je ustati, u čemu smo pali ili mrtvi. Istinskih čudesa ima posvuda.
Ona nisu spektakularna, ona su uvijek odgovor na svakodnevne depresije, tragedije, poraze, promašaje, grijeh. Iz svih tih moramo na Isusovu riječ ustati na svoje noge, početi ih izgovarati, imenom imenovati. Jer što nije imenovano, što nije izgovoreno, nije ni izliječeno. Zato je Isusova riječ i nada i lijek za sve.
/fra T. Pervan/
Isus ne zaziva Oca, ne uzdiše prema nebu, ne treba ničije pomoći. Njegova je riječ živodajna, životvorna. Ulijeva u mrtvo tijelo živi dah. Isusova se ruka spušta na mrtvo tijelo. Znamo što se događa kad Bog stavi na nešto svoju ruku, napose na izgubljeni život.
Isusova je riječ zov iz smrti u život, to je zapovijed da se čovjek uspravi i živi svojim životom. Ne životom koji mu nameće okolina, nego onim koji proizlazi iz Božje riječi.
Postoje nebrojeni načini umiranja. Bezbroj je načina kojima druge ubijamo, usmrćujemo. Ne usmrćujemo li i ne ubijamo li i svoju vlastitu djecu ako im uskraćujemo ono za život bitno? Ako u njima ubijamo klicu života?
Isus je ljubitelj života i uvijek je na strani života. On je protiv bilo kakva oblika smrti, duhovne, duševne, fizičke. Smrtonosno je sve što čovjeka ugrožava. On se borti protiv raznih oblika smrti. On je među nama jedan veliki izričaj i odraz božanske ljubavi, milosrđa i života.
Koliko mladih ljudi i danas vegetira, ne zna što bi započelo sa svojim životom. Koliki su među nama živi mrtvaci?! S čijih se usana i pogleda očitava onaj zlokobni uzvik: Živjela smrt! I ne samo da je to sudbina tolikih mladih ljudi; sudbina je to dana i onih nezbrinutih, lutajućih života koje život nosi ovamo-onamo.
Stoga se, u sučeljavanju s ovim jedinstvenim čudom, može slobodno reći kako Isus nije izvrtao zakone prirode naglavačke. Isto tako nije on bio prevratnik. Isus je stavljao ne naglavce, već je podizao sve na svoje noge, na prave noge. On je ljude osposobljavao za uspravan hod.
Ne govori on o metodama, već o sadržaju; ne govori o zakonskoj pravednosti, već o ljubavi; ne govori teoretski, već djeluje praktično; nije on mirozborac, već mirotvorac; nije teoretičar, već potiče na životnu praksu. Zato je uvijek njegov nalog: Započni od sebe! Svatko, i ja i ti moramo uskrsnuti.
Svakomu upućuje svoju riječ: Tebi zapovijedam, ustani! Svi pak dobro znamo iz čega nam je ustati, u čemu smo pali ili mrtvi. Istinskih čudesa ima posvuda.
Ona nisu spektakularna, ona su uvijek odgovor na svakodnevne depresije, tragedije, poraze, promašaje, grijeh. Iz svih tih moramo na Isusovu riječ ustati na svoje noge, početi ih izgovarati, imenom imenovati. Jer što nije imenovano, što nije izgovoreno, nije ni izliječeno. Zato je Isusova riječ i nada i lijek za sve.
/fra T. Pervan/