Mito, korupcija i licemjernost
Netko bi mogao pomisliti da su mito, korupcija i licimjernosti ljudski izumi novijeg datuma. Sve je ovo ljudskom društvu prisutno od pamtivijeka. Možda neće biti naodmet ukratko projasniti ove pojmove.
Mito je nagrada koja se daje utjecajnom službeniku ili dužnosniku za uslugu učinjenu na nedopušten, nečastan i nezakonit način.
Korupcija je služenje nelegalnim i nemoralnim sredstvima da se stekne naklonost službenih osoba u ostvarivanju prava ili nelegalne koristi.
Licemjernost jest dvoličnost, himbenost, podmuklost, podlost, neiskrenost. Uređene države diljem svijeta ulažu veliki trud u suzbijanje mita i korupcije, ali ti njihovi napori nerijetko ostanu bez rezultata. I tamo se svako malo čuje za neki skandal u svezi s tim društvenim zlom. U isto vrijeme protiv licemjernosti ni u tom ''razvijenom svijetu'' nitko se ne bori. Štoviše, neki to ponašanje smatraju siplomacijom, komunikacijskom vještinom i pravim umijećem.
Ovi su naši prostri stoljećima bili u okviru državnih sustava koji su se suživjeli s mitom i korupcijom. U ta je vremena nastala i uzrečica: ''Para vrti gdje burgija neće.'' Zato je ovdje i danas podmićivanje gotovo normalna društvena pojava na koju se malo tko obazire. Licemjernost, tj. dvoličnost, podmuklost i neiskrenost ovdje su poslate gotovo ''norme ljudskoga ponašanja''. Ako počnete kopati po ovom ''smeću'', riskirate da budete proglašeni društvenim neprijateljem.
Pa, vi ditajte u sustav, kršite ''norme'' uobičajena, ''normalna'' ponašanja i djelovanja. Od ovoga izopačenog stanja kao da nije izuzet ni jedan segment društvenoga života. Možda se pitamo zašto ljudi o ovome nerado govore? Iako to ne može biti isprika, ali ljudi žive u strahu, jer se nikomu nije dobro zamjeriti. Tko zna kada će vam taj ''moćnik'' za nešto trebati. U ovome se jasno nadzire mafijaški oblik djelovanja. Ako ste nešto vidjeli ili čuli, bolje vam je šutjeti, jer tko zna...
Drugi će možda reći da govoriti i ukazivati na bezakonje nema nikakva učinka, pa je prema tomu beskorisno ulagati bilo kakav truf u svezi s tim pitanjem.
Veoma boli činjenica da su se kršćani uvlike uklopili u ove ''norme'' izopačena ponašanja. Neki kršćani daju i primaju mito, truju društvenu zbilju potpuno isto kao i ostali, možda ne nanje nego bezbošci. Među kršćanima ima mnogo dvoličnosti, podmuklosti, neiskrenosti i himbenosti. Po čemu ji to Kristov učenik, kršćanin, neki sudac koji nakon primanja mita oslobađa osobu koja je počinila kazneno djelo?
Je li kršćanin neki političar koji rasproda društvenu imovinu, pritom uzimajući milijunsku proviziju? Kako se kršćaninom može nazvati liječnik koji prije ili poslije intervencije, koja je dio njegovog posla za koji prima plaću, uzima mito od jadnog pacijenta, koji se možda bori za život, a nerijetko veoma brzo i umre? Zar je kršćanin profesor koji prodaje prolaznu ocjenu ili za mito upisuje nekoga na fakultet? Biti kršćanin, znači biti Kristov, biti njegov učenik, njegov sljedbenik. Ovo i još mnogo, mnogo toga nema nikakve veze sa Kristom i nepodmitljivim načelima njegova evanđelja.
U novije vrijeme uz one koji se deklerativno priznaju kršćanima, iako u biti s kršćenstvom nemaju mnogo dodirnih točaka, svakodnevno čujemo kako se bezbošci pozivaju na Boga, na crkvene propise, na Papine govore, razgovore i poruke i to redovito želeći održati lekciju Crkvi i crkvenoj hijerarhiji. To je najgori oblik cinizma. Najednom oni, eto, silno drže do Pape i njegovih stavova. Neke Papine riječi izvlače iz konteksta i upotrebljavaju ih kako bi nekomu održali lekciju iz evanđeoskoga ponašanja, a jasni crkveni propisi i stavovi samoga Pape u svezi sa svim onim načelima koja oni nastoje srušiti uopće im nisu potrebni. Njih ne zanimaju crkveni i Papini stavovi o pobačaju, eutanaziji, svetosti braka... Ako ustanete protiv njihove samovolje u obranu prirodnih i Božjih zakona, čak su vas spremni nazvati nevjernicima ili još pogrdnijim imenima. Nečuvena dvoličnost, podmuklost, neiskrenost, himbenost i prijetvornost!
A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. /2Kor 1, 12/
Mito je nagrada koja se daje utjecajnom službeniku ili dužnosniku za uslugu učinjenu na nedopušten, nečastan i nezakonit način.
Korupcija je služenje nelegalnim i nemoralnim sredstvima da se stekne naklonost službenih osoba u ostvarivanju prava ili nelegalne koristi.
Licemjernost jest dvoličnost, himbenost, podmuklost, podlost, neiskrenost. Uređene države diljem svijeta ulažu veliki trud u suzbijanje mita i korupcije, ali ti njihovi napori nerijetko ostanu bez rezultata. I tamo se svako malo čuje za neki skandal u svezi s tim društvenim zlom. U isto vrijeme protiv licemjernosti ni u tom ''razvijenom svijetu'' nitko se ne bori. Štoviše, neki to ponašanje smatraju siplomacijom, komunikacijskom vještinom i pravim umijećem.
Ovi su naši prostri stoljećima bili u okviru državnih sustava koji su se suživjeli s mitom i korupcijom. U ta je vremena nastala i uzrečica: ''Para vrti gdje burgija neće.'' Zato je ovdje i danas podmićivanje gotovo normalna društvena pojava na koju se malo tko obazire. Licemjernost, tj. dvoličnost, podmuklost i neiskrenost ovdje su poslate gotovo ''norme ljudskoga ponašanja''. Ako počnete kopati po ovom ''smeću'', riskirate da budete proglašeni društvenim neprijateljem.
Pa, vi ditajte u sustav, kršite ''norme'' uobičajena, ''normalna'' ponašanja i djelovanja. Od ovoga izopačenog stanja kao da nije izuzet ni jedan segment društvenoga života. Možda se pitamo zašto ljudi o ovome nerado govore? Iako to ne može biti isprika, ali ljudi žive u strahu, jer se nikomu nije dobro zamjeriti. Tko zna kada će vam taj ''moćnik'' za nešto trebati. U ovome se jasno nadzire mafijaški oblik djelovanja. Ako ste nešto vidjeli ili čuli, bolje vam je šutjeti, jer tko zna...
Drugi će možda reći da govoriti i ukazivati na bezakonje nema nikakva učinka, pa je prema tomu beskorisno ulagati bilo kakav truf u svezi s tim pitanjem.
Veoma boli činjenica da su se kršćani uvlike uklopili u ove ''norme'' izopačena ponašanja. Neki kršćani daju i primaju mito, truju društvenu zbilju potpuno isto kao i ostali, možda ne nanje nego bezbošci. Među kršćanima ima mnogo dvoličnosti, podmuklosti, neiskrenosti i himbenosti. Po čemu ji to Kristov učenik, kršćanin, neki sudac koji nakon primanja mita oslobađa osobu koja je počinila kazneno djelo?
Je li kršćanin neki političar koji rasproda društvenu imovinu, pritom uzimajući milijunsku proviziju? Kako se kršćaninom može nazvati liječnik koji prije ili poslije intervencije, koja je dio njegovog posla za koji prima plaću, uzima mito od jadnog pacijenta, koji se možda bori za život, a nerijetko veoma brzo i umre? Zar je kršćanin profesor koji prodaje prolaznu ocjenu ili za mito upisuje nekoga na fakultet? Biti kršćanin, znači biti Kristov, biti njegov učenik, njegov sljedbenik. Ovo i još mnogo, mnogo toga nema nikakve veze sa Kristom i nepodmitljivim načelima njegova evanđelja.
U novije vrijeme uz one koji se deklerativno priznaju kršćanima, iako u biti s kršćenstvom nemaju mnogo dodirnih točaka, svakodnevno čujemo kako se bezbošci pozivaju na Boga, na crkvene propise, na Papine govore, razgovore i poruke i to redovito želeći održati lekciju Crkvi i crkvenoj hijerarhiji. To je najgori oblik cinizma. Najednom oni, eto, silno drže do Pape i njegovih stavova. Neke Papine riječi izvlače iz konteksta i upotrebljavaju ih kako bi nekomu održali lekciju iz evanđeoskoga ponašanja, a jasni crkveni propisi i stavovi samoga Pape u svezi sa svim onim načelima koja oni nastoje srušiti uopće im nisu potrebni. Njih ne zanimaju crkveni i Papini stavovi o pobačaju, eutanaziji, svetosti braka... Ako ustanete protiv njihove samovolje u obranu prirodnih i Božjih zakona, čak su vas spremni nazvati nevjernicima ili još pogrdnijim imenima. Nečuvena dvoličnost, podmuklost, neiskrenost, himbenost i prijetvornost!
A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. /2Kor 1, 12/
/dr. Božo Goluža/