Kako spoznati Oca, Sina i Duha Svetoga?
"O onome o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti!", davno je rekao austrijski filozof Ludwig Wittgenstein.
Međutim, postoji li neka tema o kojoj čovjek ne može nešto kazati? Sigurno je da čovjek pojedinac ne može o svemu govoriti. Onaj koji se ne bavi atomskom fizikom, neće moći govoriti o procesima i silama unutar atoma, onaj tko ne zna ništa o avionima, neće moći govoriti o konstruiranju i aerodinamici aviona. Da bismo o nečemu mogli govoriti, potrebno je da imamo neko znanje i iskustvo onoga o čemu govorimo. O svemu ostalom, bilo bi bolje da šutimo.
Tko može govoriti o Bogu? Postoje ljudi koji kažu da se o Bogu uopće ne može ništa kazati jer je Bog potpuno drugačiji od svega što poznajemo i svega što iskustvom doživljavamo.
Oni ne niječu postojanje Boga ili neke sile koja stvara i upravlja svime, ali o tome trebamo šutjeti. To su agnostici. Njihovo ime znači oni koji nemaju spoznaju, ili oni kojima je nemoguće spoznati. Boga je nemoguće spoznati razumom ili doživjeti iskustvom te je šutnja jedini odnos koji s Bogom možemo stvoriti. I potpuno su u krivu.
U Ivanovom evanđelju Isus kaže kako će nas Duh Sveti poučavati o svemu (usp. Iv 14, 26). Učenje je spoznajna kategorija. Preko učenja dolazimo do znanja, do spoznaje. A ako imamo neko znanje, neku spoznaju, onda o tome možemo i govoriti.
Međutim, postoji li neka tema o kojoj čovjek ne može nešto kazati? Sigurno je da čovjek pojedinac ne može o svemu govoriti. Onaj koji se ne bavi atomskom fizikom, neće moći govoriti o procesima i silama unutar atoma, onaj tko ne zna ništa o avionima, neće moći govoriti o konstruiranju i aerodinamici aviona. Da bismo o nečemu mogli govoriti, potrebno je da imamo neko znanje i iskustvo onoga o čemu govorimo. O svemu ostalom, bilo bi bolje da šutimo.
Tko može govoriti o Bogu? Postoje ljudi koji kažu da se o Bogu uopće ne može ništa kazati jer je Bog potpuno drugačiji od svega što poznajemo i svega što iskustvom doživljavamo.
Oni ne niječu postojanje Boga ili neke sile koja stvara i upravlja svime, ali o tome trebamo šutjeti. To su agnostici. Njihovo ime znači oni koji nemaju spoznaju, ili oni kojima je nemoguće spoznati. Boga je nemoguće spoznati razumom ili doživjeti iskustvom te je šutnja jedini odnos koji s Bogom možemo stvoriti. I potpuno su u krivu.
U Ivanovom evanđelju Isus kaže kako će nas Duh Sveti poučavati o svemu (usp. Iv 14, 26). Učenje je spoznajna kategorija. Preko učenja dolazimo do znanja, do spoznaje. A ako imamo neko znanje, neku spoznaju, onda o tome možemo i govoriti.
Nadalje, u istom evanđelju stoji da će Branitelj, Duh Sveti, biti s nama zauvijek (usp. Iv 14, 16). Biti s nekim, boraviti s nekim znači dijeliti iskustvo, a ako imamo neko iskustvo, o tome možemo govoriti.
Kako nam se onda događa da o Bogu jako rijetko govorimo? Sveli smo govor o Bogu samo na nedjeljne sastanke i poneku životnu prigodu kao što je krštenje, prva pričest, krizma,... Naši svakodnevni susreti lišeni su razmišljanja i razgovaranja o Bogu. Bog kao da nije tema ni naših razmišljanja ni naših riječi ni našeg djelovanja. Prema Njemu smo indiferentni. Nismo ni svjesni što to znači. O Bogu može govoriti samo onaj koji je Boga doživio, bilo iskustveno bilo umom. Manjak našeg govora o Bogu ili je uzrokovan nedostatkom spoznaje, znanja o Bogu ili nedostatkom iskustva življenja s Njim. U oba slučaja riječ je o grijehu i to velikom grijehu, najvećem. Zanimljivo je kako čovjek koji je zaljubljen uvijek govori o osobi koju voli, ona mu je stalno u mislima, sve čini da je susretne. Ako ne razmišljamo o Bogu, ako ne govorimo o Bogu, ako se ne trudimo da Ga susretnemo, gdje je naša ljubav prema Njemu? Veličina našeg grijeha nije u tome da smo nešto loše učinili, nego da naš životni stav nije stav ljubavi prema Bogu, već stav indiferentnosti.
Tu nam je potreban Duh Sveti kao onaj koji će nas uvijek iznova poticati na ljubav, na otvorenost. Preko svojih darova i plodova koji iz njih proizlaze Duh Sveti stavlja pred nas izbor za ljubav, a ljubiti znači biti slobodan, nenavezan, otvoren, vedar, radostan,... I kada slavimo svetkovinu Duhova, sjetimo se toga da jedino s Njim, Braniteljem, Životvorcem imamo šansu živjeti ljubav i otvorenost prema Bogu, a onda će iz našeg zajedništva s Bogom poteći i riječi i misli i djela o Bogu. Tek tada postajem kršćanin u punom smislu te riječi!
Kako nam se onda događa da o Bogu jako rijetko govorimo? Sveli smo govor o Bogu samo na nedjeljne sastanke i poneku životnu prigodu kao što je krštenje, prva pričest, krizma,... Naši svakodnevni susreti lišeni su razmišljanja i razgovaranja o Bogu. Bog kao da nije tema ni naših razmišljanja ni naših riječi ni našeg djelovanja. Prema Njemu smo indiferentni. Nismo ni svjesni što to znači. O Bogu može govoriti samo onaj koji je Boga doživio, bilo iskustveno bilo umom. Manjak našeg govora o Bogu ili je uzrokovan nedostatkom spoznaje, znanja o Bogu ili nedostatkom iskustva življenja s Njim. U oba slučaja riječ je o grijehu i to velikom grijehu, najvećem. Zanimljivo je kako čovjek koji je zaljubljen uvijek govori o osobi koju voli, ona mu je stalno u mislima, sve čini da je susretne. Ako ne razmišljamo o Bogu, ako ne govorimo o Bogu, ako se ne trudimo da Ga susretnemo, gdje je naša ljubav prema Njemu? Veličina našeg grijeha nije u tome da smo nešto loše učinili, nego da naš životni stav nije stav ljubavi prema Bogu, već stav indiferentnosti.
Tu nam je potreban Duh Sveti kao onaj koji će nas uvijek iznova poticati na ljubav, na otvorenost. Preko svojih darova i plodova koji iz njih proizlaze Duh Sveti stavlja pred nas izbor za ljubav, a ljubiti znači biti slobodan, nenavezan, otvoren, vedar, radostan,... I kada slavimo svetkovinu Duhova, sjetimo se toga da jedino s Njim, Braniteljem, Životvorcem imamo šansu živjeti ljubav i otvorenost prema Bogu, a onda će iz našeg zajedništva s Bogom poteći i riječi i misli i djela o Bogu. Tek tada postajem kršćanin u punom smislu te riječi!