Imam što slaviti ovog Božića
Liturgija prošle nedjelje kojom smo započeli vrijeme došašća odzvanja Božjim zovom na budnost, zovom koji mora doprijeti do svakog ljudskog srca.
Gospodin svaki dan i u svgdanjem ruhu ulazi u moj život; došaće se događa svaki dan; želi me obogatiti, usrećiti me, reći mi koju dobru i pametnu riječ; ohrabriti me na putu dobra; izazvati u meni nešzo novo. Susreće me; kuca na moja vrata, možda mi čak i govori; ali mene je danas vezalo i okovalo nešto drugo; pa niti ga vidim niti ga čujem. Zbog toga priprava na slavlje Božića počinje pozivom na budnost!
Tvoju smrt Gospodine navještamo, tvoje uskrnuće slavimo tvoj slavni dolazak isčekujemo - to je istina našeg života na zemlji; cilj mojeg osobnog život i povijesti jest sam Isus Krist koji će slavno doći.
Kako je Isus u evanđelju neshvatljivo suvremen, kako pogađa ovaj naš današnji trenutak: tko to još vjeruje u njegov slavni dolazak; čini se da svijet treba graditi bez Njega, ne misliti na Njega, ne računati na Njega. Izopačene ideologiije truju čovjekovo srce namećući ovozemaljske vrijednosti kao jedini smisao ljudskog života. Bezbožniku ne samo da Isus Krist ne znači ništa; nego ni ne želi čuti za Njega; začepa uši; taj govor mu smeta; diskriminira ga? Koliko je nažalost i kršćana zaraženih duhom bezboštva! On živi kao da Boga nema; a vrlo dobro zna da Ga ima! Ima li veće čovjekove ludosti i promašaja.
Zanimljivo je: Ništa toliko u ovom svijetu ne smeta kao kršćanski Bog; Bog koji je osoba, Bog koji ljubi; koji je iz ljubavi čovjekom postao i tog istog čovjeka na drvu krža spasio i sukrsnućem na novi život preporodio. Takvog Boga treba objesiti na spup srama; obezvrijediti, izrugati, poniziti, prikazati smiješnim...
Istina ako ne očekujemo Njegov ponovni dolazak na svršetku naše ljudske povijesti...ako ne živimo onako kako molimo..tvoj slavni dolazak isčekujemo...; možemo se tako ponašati; tada naš život gubi svoj smisao. Tada ostajemo bez budućnosti. Tada se život svodi isključivo na biologiju, na obično preživljevanje:'' jeli su, pili, ženili se i udavali kao u dane Noine u tome im bio sav život''.
Zato nas Isus upozorava na varku života: varamo se ako mislimo da je život samo u jelu i piću, zabavi. Važne su to i sasvim normalne stvari ali postoji i nešto važnije u životu: ''ne živi čovjek samo o kruhu''; ne pretvaraj svoj trbuh u božanstvo.
Život prolazi, ne pita za naše godine i planove: ''dvojica će tada biti u polju:jedan će se spasiti, drugi ostaviti; dvije će mljeti u mlinu; jedna će se spasiti druga ostavit''i; oni koji nisu spremni ostaju „po strani“; „pokradeni“ zbog svoje nerazboritosti i komotnosti ostaje im punina vlastita besmisla.
Možda i ne primjećujemo koliko Isus govori o sadašnjem trenutku moga života; o sadašnjoj odgovornosti za život, o sadašnjoj vjernosti ili nevjernosti Bogu? Puno je lakše bježati u neki nestvarni izmišljeni svijet; u nekakvi lažni mir i spokoj; nego zapitati se o onome „sada; danas i ovdje“!
Jesam li i koliko sam ja sada i danas zaogrnut Isusom Kristom?
Ali do kada živjeti u ilizijama?
Svi mi kažemo da se trudimo biti dobri; a je li to dovoljno? Je li dovoljno biti samo dobar čovjek, a ne živjeti po vjeri i iz vjere?
Što me to nosi u životu? Velike misli o sebi i svome „veličanstvu“; ili je bitno što će drugi milsiti o meni; kakvi ću dojam ostaviti.. Toliki među nama ne mare za vjeru, ne žive po vjeri, ne idu u crkvu, ne mole se, vjera im je totalno strana, oni ne znaju što bi radili u crkvi, što bi sa svojom vjerom; ne znaju što bi sa svojim životom. Najveća im je muka kada dođu neki, osobiti veći blagdani-jer tada su totalno prazni; ne pripreme se duhovno, a i ne kane se mijenjati! Glavno je da sam „ ja dobar čovjek“; a Isus kaže da nitko nije dobar doli Bog jedini; do kada ćemo živjeti u lažnoj sigurnosti; zašto ne čujemo Isusa; zar mislimo da nas on vara ili da je u krivu glede života; zar mislimo da smo mi pametniji od Njega?!
Ako vjeru isključimo iz života što nam ostaje? Razvaline; karikature i potrošeni životi „okovani Zlom i zlim“ koje slušamo i gledamo ovih dana i koji nemaju što drugo ponuditi osim vlastite potrošenosti, bijede i propasti! Kvalitetu života daje samo Isus Krist i nitko i ništa više. Zato je za istinskog kršćanina ništa ne može iznenaditi: svako vrijeme je pravo i pogodno za konačni suret s Isusom; kršćanin je uvijek pripravan: i kad je mlad, i kad uzđe u zrelu dob i kad je u starosti. On zna da ne zna trenutak smrti i konačnog susreta s Gospodinom. Ali već ovdje i sada kako kaže Pavao živi „zaodjenut Gospodinom“ nastojeći ukloniti iz svoje svakodnevne prakse sve ono što je nakaradno i što ga rasčovječuje.
Blago meni ako Isus Krist već sada živi u meni i ja u njemu… onda se imam čemu nadati, imam što slaviti ovog Božića!!!
Gospodin svaki dan i u svgdanjem ruhu ulazi u moj život; došaće se događa svaki dan; želi me obogatiti, usrećiti me, reći mi koju dobru i pametnu riječ; ohrabriti me na putu dobra; izazvati u meni nešzo novo. Susreće me; kuca na moja vrata, možda mi čak i govori; ali mene je danas vezalo i okovalo nešto drugo; pa niti ga vidim niti ga čujem. Zbog toga priprava na slavlje Božića počinje pozivom na budnost!
Tvoju smrt Gospodine navještamo, tvoje uskrnuće slavimo tvoj slavni dolazak isčekujemo - to je istina našeg života na zemlji; cilj mojeg osobnog život i povijesti jest sam Isus Krist koji će slavno doći.
Kako je Isus u evanđelju neshvatljivo suvremen, kako pogađa ovaj naš današnji trenutak: tko to još vjeruje u njegov slavni dolazak; čini se da svijet treba graditi bez Njega, ne misliti na Njega, ne računati na Njega. Izopačene ideologiije truju čovjekovo srce namećući ovozemaljske vrijednosti kao jedini smisao ljudskog života. Bezbožniku ne samo da Isus Krist ne znači ništa; nego ni ne želi čuti za Njega; začepa uši; taj govor mu smeta; diskriminira ga? Koliko je nažalost i kršćana zaraženih duhom bezboštva! On živi kao da Boga nema; a vrlo dobro zna da Ga ima! Ima li veće čovjekove ludosti i promašaja.
Zanimljivo je: Ništa toliko u ovom svijetu ne smeta kao kršćanski Bog; Bog koji je osoba, Bog koji ljubi; koji je iz ljubavi čovjekom postao i tog istog čovjeka na drvu krža spasio i sukrsnućem na novi život preporodio. Takvog Boga treba objesiti na spup srama; obezvrijediti, izrugati, poniziti, prikazati smiješnim...
Istina ako ne očekujemo Njegov ponovni dolazak na svršetku naše ljudske povijesti...ako ne živimo onako kako molimo..tvoj slavni dolazak isčekujemo...; možemo se tako ponašati; tada naš život gubi svoj smisao. Tada ostajemo bez budućnosti. Tada se život svodi isključivo na biologiju, na obično preživljevanje:'' jeli su, pili, ženili se i udavali kao u dane Noine u tome im bio sav život''.
Zato nas Isus upozorava na varku života: varamo se ako mislimo da je život samo u jelu i piću, zabavi. Važne su to i sasvim normalne stvari ali postoji i nešto važnije u životu: ''ne živi čovjek samo o kruhu''; ne pretvaraj svoj trbuh u božanstvo.
Život prolazi, ne pita za naše godine i planove: ''dvojica će tada biti u polju:jedan će se spasiti, drugi ostaviti; dvije će mljeti u mlinu; jedna će se spasiti druga ostavit''i; oni koji nisu spremni ostaju „po strani“; „pokradeni“ zbog svoje nerazboritosti i komotnosti ostaje im punina vlastita besmisla.
Možda i ne primjećujemo koliko Isus govori o sadašnjem trenutku moga života; o sadašnjoj odgovornosti za život, o sadašnjoj vjernosti ili nevjernosti Bogu? Puno je lakše bježati u neki nestvarni izmišljeni svijet; u nekakvi lažni mir i spokoj; nego zapitati se o onome „sada; danas i ovdje“!
Jesam li i koliko sam ja sada i danas zaogrnut Isusom Kristom?
Ali do kada živjeti u ilizijama?
Svi mi kažemo da se trudimo biti dobri; a je li to dovoljno? Je li dovoljno biti samo dobar čovjek, a ne živjeti po vjeri i iz vjere?
Što me to nosi u životu? Velike misli o sebi i svome „veličanstvu“; ili je bitno što će drugi milsiti o meni; kakvi ću dojam ostaviti.. Toliki među nama ne mare za vjeru, ne žive po vjeri, ne idu u crkvu, ne mole se, vjera im je totalno strana, oni ne znaju što bi radili u crkvi, što bi sa svojom vjerom; ne znaju što bi sa svojim životom. Najveća im je muka kada dođu neki, osobiti veći blagdani-jer tada su totalno prazni; ne pripreme se duhovno, a i ne kane se mijenjati! Glavno je da sam „ ja dobar čovjek“; a Isus kaže da nitko nije dobar doli Bog jedini; do kada ćemo živjeti u lažnoj sigurnosti; zašto ne čujemo Isusa; zar mislimo da nas on vara ili da je u krivu glede života; zar mislimo da smo mi pametniji od Njega?!
Ako vjeru isključimo iz života što nam ostaje? Razvaline; karikature i potrošeni životi „okovani Zlom i zlim“ koje slušamo i gledamo ovih dana i koji nemaju što drugo ponuditi osim vlastite potrošenosti, bijede i propasti! Kvalitetu života daje samo Isus Krist i nitko i ništa više. Zato je za istinskog kršćanina ništa ne može iznenaditi: svako vrijeme je pravo i pogodno za konačni suret s Isusom; kršćanin je uvijek pripravan: i kad je mlad, i kad uzđe u zrelu dob i kad je u starosti. On zna da ne zna trenutak smrti i konačnog susreta s Gospodinom. Ali već ovdje i sada kako kaže Pavao živi „zaodjenut Gospodinom“ nastojeći ukloniti iz svoje svakodnevne prakse sve ono što je nakaradno i što ga rasčovječuje.
Blago meni ako Isus Krist već sada živi u meni i ja u njemu… onda se imam čemu nadati, imam što slaviti ovog Božića!!!
/A.R/