Hrvatski križni put - tradicija tragedije
Hrvatski križni put sinonim je za najveću tragediju u povijesti hrvatskog naroda, koja se dogodila u svibnju 1945. nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su komunističke vlasti pobile do dana današnjega neutvrđen broj tisuća ljudi, njihovih ideoloških i klasnih neistomišljenika, pogotovo onih s predznakom Hrvatske.
Pobijeni su dobro bili zakopani, bačeni u jame ili zatrpani u rudarska okna, kako se za njihovu sudbinu nikada ne bi doznalo, a mnogi koji su se usudili otkriti istinu, godinama su kasnije doživljavali isti kraj.
I tako se ta tragedija nevjerovatnih razmjera, kako u broju ubijenih, tako i u broju sudionika zločina, uspjela sačuvati od oka i uha javnosti gotovo pola stoljeća.
A onda su kosti polako počele izranjati na površinu. S njima se ukazala sva okrutnost, stravičnost i neljudskost zločina, velike tragedije skrivene kroz desetljeća. Istina se više nije mogla kriti. Ali umjesto da netko odgovara za zločine, umjesto da netko odgovara za skrivanje zločina, ne događa se ništa. Ako je u ičemu hrvatska politika bila koegzistentna u ovih sedamdesetak godina, onda je to upravo odnos prema zločinima komunizma.
U prvoj dekadi postojanja države Hrvatske osnovano je povjerenstvo koje se trebalo time baviti. U drugoj dekadi ukinuto je to povjerenstvo. U trećoj dekadi zaključeno je kako bi se time trebali baviti povjesničari.
Ovo posljednje je posebno interesantno, jer je došlo iz usta predsjednika države koji je pravnik, te koji je do svog trona došao krilaticom "Pravom do pravde". Naravno iz istih tih usta čut ćete nebrojeno puta kako "zločin nikada ne zastarijeva" ili "svaki je zločin zločin", ali to vrijedi za neke druge zločine.
I tako živimo u državi u kojoj pravo kaže da se zločinima bave povjesničari, a pravda kaže da za zločine nitko ne odgovara. Živimo u državi u kojoj zločin ipak zastarijeva, te u kojoj nije baš svaki zločin zločin.
Uglavnom, mi ni dan danas ne znamo koliko ima jama u kojima leže kosti naših predaka, niti koliko ima tih kostiju, a Hrvatska postoji već skoro četvrt stoljeća.
Ni trunke energije nije uloženo da bi se to saznalo. Ali zato je uloženo mnogo energije kako bi se uvjerila javnost da su to bili samo pojedinačni ekscesi, da tu nije bilo masovnijih zločina, ili da u stvari i ne treba žaliti za tim žrtvama, jer su oni ionako zaslužili smrt.
"Zaslužio je smrt", vikala je davno svjetina. Križni put ima 14 postaja, ali Hrvatski križni put ima ih bezbroj. Bleiburg je samo jedna, najudaljenija i ona možda najmanje krvava postaja, koja se ističe kao simbol čitavog križnog puta, ali toliko je postaja u našoj blizini, mnogo krvavijih, a da toga nismo ni svjesni.
Tragedija Hrvatskog križnog puta nije samo u stradanju i zatiranju hrvatskog bića i imena, nego i u prikrivanju istine, omalovažavanju žrtava i ismijavanju onih koji žrtvu razumiju. Ona je nažalost i danas živa, te prisutna u našoj svakodnevici, u životima rodbine i prijatelja žrtava i svih koji su željni pravde.
Sve je to jedna velika nepravda. A kada se preko tolike nepravde preskoči, onda više nemamo pravo govoriti o pravdi. Nažalost, u nas ni prava ni pravde. Kosti još uvijek čekaju, a vrijeme prolazi i mete tragove povijesti.
Na jednom križu u nekoj od mnogobrojnih šuma koje kriju kosti žrtava komunizma stoji zapisano:
"Ako vam je težak križ čestitosti, utaknite ga u zemlju u kojoj smo zakopani, mi ćemo ga držati."
Ljudi koji su ubijali ljude i bacali ih u jame, s njima su zakopali i svoj ljudski sram i Božji strah. I zato zbog njih i njihovih nasljednika, nije dobro otkopavati jame, jer kada bi sve bilo otkopano mnogi bi umrli od srama i straha.
Ovako uživaju plodove svojih zločina u zemlji čija će politika uskoro postati jedina u povijesti čovječanstva koja je oprostila genocid nad svojim vlastitim narodom. I to po drugi put.
/subota, 08.lipnja 2013/ - Miki Bratanić
Pobijeni su dobro bili zakopani, bačeni u jame ili zatrpani u rudarska okna, kako se za njihovu sudbinu nikada ne bi doznalo, a mnogi koji su se usudili otkriti istinu, godinama su kasnije doživljavali isti kraj.
I tako se ta tragedija nevjerovatnih razmjera, kako u broju ubijenih, tako i u broju sudionika zločina, uspjela sačuvati od oka i uha javnosti gotovo pola stoljeća.
A onda su kosti polako počele izranjati na površinu. S njima se ukazala sva okrutnost, stravičnost i neljudskost zločina, velike tragedije skrivene kroz desetljeća. Istina se više nije mogla kriti. Ali umjesto da netko odgovara za zločine, umjesto da netko odgovara za skrivanje zločina, ne događa se ništa. Ako je u ičemu hrvatska politika bila koegzistentna u ovih sedamdesetak godina, onda je to upravo odnos prema zločinima komunizma.
U prvoj dekadi postojanja države Hrvatske osnovano je povjerenstvo koje se trebalo time baviti. U drugoj dekadi ukinuto je to povjerenstvo. U trećoj dekadi zaključeno je kako bi se time trebali baviti povjesničari.
Ovo posljednje je posebno interesantno, jer je došlo iz usta predsjednika države koji je pravnik, te koji je do svog trona došao krilaticom "Pravom do pravde". Naravno iz istih tih usta čut ćete nebrojeno puta kako "zločin nikada ne zastarijeva" ili "svaki je zločin zločin", ali to vrijedi za neke druge zločine.
I tako živimo u državi u kojoj pravo kaže da se zločinima bave povjesničari, a pravda kaže da za zločine nitko ne odgovara. Živimo u državi u kojoj zločin ipak zastarijeva, te u kojoj nije baš svaki zločin zločin.
Uglavnom, mi ni dan danas ne znamo koliko ima jama u kojima leže kosti naših predaka, niti koliko ima tih kostiju, a Hrvatska postoji već skoro četvrt stoljeća.
Ni trunke energije nije uloženo da bi se to saznalo. Ali zato je uloženo mnogo energije kako bi se uvjerila javnost da su to bili samo pojedinačni ekscesi, da tu nije bilo masovnijih zločina, ili da u stvari i ne treba žaliti za tim žrtvama, jer su oni ionako zaslužili smrt.
"Zaslužio je smrt", vikala je davno svjetina. Križni put ima 14 postaja, ali Hrvatski križni put ima ih bezbroj. Bleiburg je samo jedna, najudaljenija i ona možda najmanje krvava postaja, koja se ističe kao simbol čitavog križnog puta, ali toliko je postaja u našoj blizini, mnogo krvavijih, a da toga nismo ni svjesni.
Tragedija Hrvatskog križnog puta nije samo u stradanju i zatiranju hrvatskog bića i imena, nego i u prikrivanju istine, omalovažavanju žrtava i ismijavanju onih koji žrtvu razumiju. Ona je nažalost i danas živa, te prisutna u našoj svakodnevici, u životima rodbine i prijatelja žrtava i svih koji su željni pravde.
Sve je to jedna velika nepravda. A kada se preko tolike nepravde preskoči, onda više nemamo pravo govoriti o pravdi. Nažalost, u nas ni prava ni pravde. Kosti još uvijek čekaju, a vrijeme prolazi i mete tragove povijesti.
Na jednom križu u nekoj od mnogobrojnih šuma koje kriju kosti žrtava komunizma stoji zapisano:
"Ako vam je težak križ čestitosti, utaknite ga u zemlju u kojoj smo zakopani, mi ćemo ga držati."
Ljudi koji su ubijali ljude i bacali ih u jame, s njima su zakopali i svoj ljudski sram i Božji strah. I zato zbog njih i njihovih nasljednika, nije dobro otkopavati jame, jer kada bi sve bilo otkopano mnogi bi umrli od srama i straha.
Ovako uživaju plodove svojih zločina u zemlji čija će politika uskoro postati jedina u povijesti čovječanstva koja je oprostila genocid nad svojim vlastitim narodom. I to po drugi put.
/subota, 08.lipnja 2013/ - Miki Bratanić