Zahvaljujući medijima svjedočili smo pozdravima mnogih državnika ... I to je ona dobra strana medija u službi čovjeka koju svakako treba pozdraviti i na čemu treba zahvaliti, baš kao što im je zahvalio i sam papa Franjo primivši ih već treći dan nakon izbora.
Crkva, koja se definira kao Mistično tijelo Kristovo, neupitna je vrijednost cjelokupna društva te kao takva, i ovozemaljska institucija, subjekt je interesa toga istog društva pa onda i medija koji imaju određenu društvenu težinu. Problem nastaje kada se Crkvu promatra kao objekt kojemu se s interesne strane pristupa, a ne subjekt s kojim se dijalogizira. Čini nam se da je ovo prvo čitljivije, kako reče p. Lombardi, u proteklim mjesecima pontifikata pape Benedikta, ali i u iščekivanju konklava i o samom izboru i prvim danima pontifikata pape Franje. Dakako da nam kratkoća prostora ne omogućava ovu tvrdnju potkrijepiti primjerima.
No, ukoliko se naglašava samo ''novi'' stil u nekim početnim gestama koje su i od vjernika s velikim odobravanjem primjene, a zanemaruje Duh koji iz njega govori i po kojemu govori te analiza cjelovita govora, ondaa stoji naša tvrdnja da većina medija i danas Crkvu promatra kao objekt vlastite projekcije. Papa će zasigurno, zbog zahtjevnosti papinske službe, morati nešto od ovih gesta reducirati te usvojiti standarde papinstva. Vjerujemo da će snažno, papinski propovijedati i svjedočiti Istinu, zauzimati se za zaštitu obespravljenih i siromašnih, ali i za zaštitu prirodnih i moralnih načela koja ovaj svijet potpomognut medijima nesmiljeno ruši; da će, kao i u rodnoj Argentini, štititi i boriti se za vrijednost braka i obitelji. I što će onda mediji pisati?! Hoće li Crkva ponovo postati konzervativna, mračna - srednjovjekovna?!
Kontinuitet ili diskontinuitet Crkve i Petrove službe ne očituje se u stilu nego u duhu, jer Duh je onaj koji Crkvu vodi. Kada je kormilo Petrove lađe preuzeo Benedikt XVI., mnogi su, uspoređujući ponitikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., znali reći: isti Duh, a različit stil. Jer stil je samo jedan od izričaja Duha, baš kao što je jedna ljubav u mnoštvu svojih izričaja. I kao što se izričaj prave ljubavi u sebi ne nadima, te jedan ne traži svoje mjesto i prostor pod suncem nauštrb drugomu, tako ni stilovi Petrovih nasljednika nužno ne boduju stanje Duha i razinu evanđeoskog poslanja služenja u Crkvi. Stoga, svi oni koji, naglašavajući stil pape Franje, žele poručiti kako je dosadašnji hod Crkve i Kristovih namjesnika bio u suprotnosti s Evanđeljem nisu dobronamjerni ni prema Crkvi ni prema papi Franji. Crkva u svakom svom članu, a onda i u vidljivoj Glavi, treba se i mora pokazivati evanđeoskijom. Nadamo se, i čvrsto vjerujemo, da će to tako biti i s papom Franjom, upravo kao što je bilo i s papom Benediktom i svim Papama dvadesetog stoljeća, kojih stilove manje-više poznajemo. Stoga, dok iskreno pozdravljamo papu Franju i izražavamo sinovsku poslušnost i odanost, obećavajući molitve Kristu, nevidljivoj Glavi Crkve, iskreno zahvaljujemo svima onima koji su do sada Crkvu vodili i doveli da imamo novoga Vrhovnog svećenika.
Crkva, koja se definira kao Mistično tijelo Kristovo, neupitna je vrijednost cjelokupna društva te kao takva, i ovozemaljska institucija, subjekt je interesa toga istog društva pa onda i medija koji imaju određenu društvenu težinu. Problem nastaje kada se Crkvu promatra kao objekt kojemu se s interesne strane pristupa, a ne subjekt s kojim se dijalogizira. Čini nam se da je ovo prvo čitljivije, kako reče p. Lombardi, u proteklim mjesecima pontifikata pape Benedikta, ali i u iščekivanju konklava i o samom izboru i prvim danima pontifikata pape Franje. Dakako da nam kratkoća prostora ne omogućava ovu tvrdnju potkrijepiti primjerima.
No, ukoliko se naglašava samo ''novi'' stil u nekim početnim gestama koje su i od vjernika s velikim odobravanjem primjene, a zanemaruje Duh koji iz njega govori i po kojemu govori te analiza cjelovita govora, ondaa stoji naša tvrdnja da većina medija i danas Crkvu promatra kao objekt vlastite projekcije. Papa će zasigurno, zbog zahtjevnosti papinske službe, morati nešto od ovih gesta reducirati te usvojiti standarde papinstva. Vjerujemo da će snažno, papinski propovijedati i svjedočiti Istinu, zauzimati se za zaštitu obespravljenih i siromašnih, ali i za zaštitu prirodnih i moralnih načela koja ovaj svijet potpomognut medijima nesmiljeno ruši; da će, kao i u rodnoj Argentini, štititi i boriti se za vrijednost braka i obitelji. I što će onda mediji pisati?! Hoće li Crkva ponovo postati konzervativna, mračna - srednjovjekovna?!
Kontinuitet ili diskontinuitet Crkve i Petrove službe ne očituje se u stilu nego u duhu, jer Duh je onaj koji Crkvu vodi. Kada je kormilo Petrove lađe preuzeo Benedikt XVI., mnogi su, uspoređujući ponitikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., znali reći: isti Duh, a različit stil. Jer stil je samo jedan od izričaja Duha, baš kao što je jedna ljubav u mnoštvu svojih izričaja. I kao što se izričaj prave ljubavi u sebi ne nadima, te jedan ne traži svoje mjesto i prostor pod suncem nauštrb drugomu, tako ni stilovi Petrovih nasljednika nužno ne boduju stanje Duha i razinu evanđeoskog poslanja služenja u Crkvi. Stoga, svi oni koji, naglašavajući stil pape Franje, žele poručiti kako je dosadašnji hod Crkve i Kristovih namjesnika bio u suprotnosti s Evanđeljem nisu dobronamjerni ni prema Crkvi ni prema papi Franji. Crkva u svakom svom članu, a onda i u vidljivoj Glavi, treba se i mora pokazivati evanđeoskijom. Nadamo se, i čvrsto vjerujemo, da će to tako biti i s papom Franjom, upravo kao što je bilo i s papom Benediktom i svim Papama dvadesetog stoljeća, kojih stilove manje-više poznajemo. Stoga, dok iskreno pozdravljamo papu Franju i izražavamo sinovsku poslušnost i odanost, obećavajući molitve Kristu, nevidljivoj Glavi Crkve, iskreno zahvaljujemo svima onima koji su do sada Crkvu vodili i doveli da imamo novoga Vrhovnog svećenika.
/mr. Željko Majić - Crkva na kamenu/