Tko je zapravo ponizan čovjek? To je osoba koja živi u istini, koja je svjesna da je stvorenje Božje, koja vjeruje da sve ono dobro što ima dolazi od Boga. Oholica je čovjek koji živi u iluziji, koji se izdiže nad druge ljude, koji misli da smije učiniti sve što mu se prohtije. Oholost udaljuje čovjeka od Boga, a poniznost ga čini prikladnim da primi Božje darove. Gledajući sa psihološkog gledišta, oholica je narcis koji je zaljubljen u samog sebe. On izvana daje dojam da je superioran, a u biti, odnosno u svojoj nutrini, on je kukavica, slabić i veoma nesiguran u sebe. Njegova oholost je plašt kojim želi sakriti svoju nemoć i jaki osjećaj manje vrijednosti od koejg u svojoj podsvijesti trpi.
Gledajući malo dublje u stvarnost, otkrivamo paradoks koji se sastoji u činjenici da narcis ne voli sebe, on zapravo sebe mrzi. Oholost je njegovo oružje kojim iluzorno nastoji pobijediti svoju nemoć i labilnost svoje osobnosti. Ako toga ne postane svjestan i ako ne usvoji vrijednost poniznosti, oholica je osuđen na propast. A prije nego što sam propadne, mogao bi upropastiti živote svih onih koji mu stanu na put i koje doživi kao zapreku za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva.
Ponizan čovjek je realan čovjek. On živi u istini, svjestan je svoje snage i svojih ograničenje. Siguran je u sebe i zato nema potrebe da se izdiže nad druge. „Tiha voda brege dere“, kaže narodna poslovica. Ona mirno teče, dok se mali potok pravi važan i glasno žubori. Tko stalno mora pričati o svojim uspjesima i tražiti od ljudi potvrdu vlastite veličine, taj dokazuje da sam ne vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. Prema tome, i objavljena istina u Bibliji, kao i psihološka objektivna prosudba kažu da je poniznost krjepost i snaga, a oholost slabost i grijeh. Oholost je praznina koja vapije i uznemiruje, a mudrost je punina koja miruje i usrećuje.
Oholica neurotično traži priznanje i želi čuti pljesak njemu upućen, a ponizan čovjek blaženo uživa u svojem miru koji mu Bog daje. Bog se protivi oholici, a uzdiže svakoga tko zna i hoće biti malen, tko se iskreno ponizi. Poniznost je snaga, oholost je slabost.
Neka nam Gospodin udijeli svoga duha da u ovu istinu povjerujemo i da je u poniznosti prihvatimo, kako bismo bili sretni u ovom svijetu te imali život vječni u Božjem Kraljevstvu.
Gledajući malo dublje u stvarnost, otkrivamo paradoks koji se sastoji u činjenici da narcis ne voli sebe, on zapravo sebe mrzi. Oholost je njegovo oružje kojim iluzorno nastoji pobijediti svoju nemoć i labilnost svoje osobnosti. Ako toga ne postane svjestan i ako ne usvoji vrijednost poniznosti, oholica je osuđen na propast. A prije nego što sam propadne, mogao bi upropastiti živote svih onih koji mu stanu na put i koje doživi kao zapreku za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva.
Ponizan čovjek je realan čovjek. On živi u istini, svjestan je svoje snage i svojih ograničenje. Siguran je u sebe i zato nema potrebe da se izdiže nad druge. „Tiha voda brege dere“, kaže narodna poslovica. Ona mirno teče, dok se mali potok pravi važan i glasno žubori. Tko stalno mora pričati o svojim uspjesima i tražiti od ljudi potvrdu vlastite veličine, taj dokazuje da sam ne vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. Prema tome, i objavljena istina u Bibliji, kao i psihološka objektivna prosudba kažu da je poniznost krjepost i snaga, a oholost slabost i grijeh. Oholost je praznina koja vapije i uznemiruje, a mudrost je punina koja miruje i usrećuje.
Oholica neurotično traži priznanje i želi čuti pljesak njemu upućen, a ponizan čovjek blaženo uživa u svojem miru koji mu Bog daje. Bog se protivi oholici, a uzdiže svakoga tko zna i hoće biti malen, tko se iskreno ponizi. Poniznost je snaga, oholost je slabost.
Neka nam Gospodin udijeli svoga duha da u ovu istinu povjerujemo i da je u poniznosti prihvatimo, kako bismo bili sretni u ovom svijetu te imali život vječni u Božjem Kraljevstvu.
/p. M. Nikić/