30. nedjelja kroz godinu
Pričom do opravdanja
Priča o farizeju i cariniki u hramu je izmišljena. Nikada se nije ovakva dogodila. Nije povijesno istinita, ali je istinitija od mnogih drugih povijesnih i činjeničnih ulazaka i izlazaka u hram.
Priča ne prenosi realni događaj. Ona unosi svjetlo u ljudsko srce i um. Osvjetljuje ljudske stvarne odnose s Bogom i drugim ljudima. Budući da je riječ o priči, nitko nije osuđen.
Svatko je, međutim, pozvan da uđe u nju i vidi sebe iz nje. Priča mu omogućuje da vidi samog sebe. U istini.
Priča tako prekida jednostavni i nepromišljeni odlazak u hram. Prisiljava slušatelje na rafleksiju, na opažanje samih sebe.
Isus zna da se u hram može odlaziti i ne spoznati samoga sebe. Samoobmana pobožnih ljudi zna biti iznimno tvrda i neprobojna. Uvjerenje o vlastitoj pravednosti može biti najveća prepreka za odnos s Bogom. I to usred hrama, u srcu pobožnosti, u samoj molitvi. To da Isus uopće priča ovu prispodobu, pokazuje njegovu duboku strast da pobožnim ljudima otvori oči za istinu.
Pobožnost može zaslijepiti. Boga se može zlorabiti. Umjesto ulaska u istinu čovjek se može služiti Bogom da bi se postavio oznad drugih ili istaknuo svoju pravednost za razliku od nepravednosti drugih. Koliko li se samo neslobode i zarobljenih srdaca skriva iza pobožnosti!...
Isus ističe dvije perspektive. Odozgor i odozdol.
Ljudi sebe i svijet mogu promatrati odozgor. Mogu se uzdizati iznad drugih. To im priječi uvid u zbilju. Ne prepoznaju sebe. Vide samo tuđe mane. Ne vide svoje mane i ne vide tuđe dobro.
Perspektiva odozdol je drugačija. Čovjek najprije vidi neizmjernu dobrotu Božju i svoju nedostojnost. Tuđe mane ne vidi. Zapravo nema potrebe gledati na njih. Ima dovoljno posla sa svojima. Između ove dvije perspektive ova zadnja, kaže Isus, ima prednost!
Priča o farizeju i cariniki u hramu je izmišljena. Nikada se nije ovakva dogodila. Nije povijesno istinita, ali je istinitija od mnogih drugih povijesnih i činjeničnih ulazaka i izlazaka u hram.
Priča ne prenosi realni događaj. Ona unosi svjetlo u ljudsko srce i um. Osvjetljuje ljudske stvarne odnose s Bogom i drugim ljudima. Budući da je riječ o priči, nitko nije osuđen.
Svatko je, međutim, pozvan da uđe u nju i vidi sebe iz nje. Priča mu omogućuje da vidi samog sebe. U istini.
Priča tako prekida jednostavni i nepromišljeni odlazak u hram. Prisiljava slušatelje na rafleksiju, na opažanje samih sebe.
Isus zna da se u hram može odlaziti i ne spoznati samoga sebe. Samoobmana pobožnih ljudi zna biti iznimno tvrda i neprobojna. Uvjerenje o vlastitoj pravednosti može biti najveća prepreka za odnos s Bogom. I to usred hrama, u srcu pobožnosti, u samoj molitvi. To da Isus uopće priča ovu prispodobu, pokazuje njegovu duboku strast da pobožnim ljudima otvori oči za istinu.
Pobožnost može zaslijepiti. Boga se može zlorabiti. Umjesto ulaska u istinu čovjek se može služiti Bogom da bi se postavio oznad drugih ili istaknuo svoju pravednost za razliku od nepravednosti drugih. Koliko li se samo neslobode i zarobljenih srdaca skriva iza pobožnosti!...
Isus ističe dvije perspektive. Odozgor i odozdol.
Ljudi sebe i svijet mogu promatrati odozgor. Mogu se uzdizati iznad drugih. To im priječi uvid u zbilju. Ne prepoznaju sebe. Vide samo tuđe mane. Ne vide svoje mane i ne vide tuđe dobro.
Perspektiva odozdol je drugačija. Čovjek najprije vidi neizmjernu dobrotu Božju i svoju nedostojnost. Tuđe mane ne vidi. Zapravo nema potrebe gledati na njih. Ima dovoljno posla sa svojima. Između ove dvije perspektive ova zadnja, kaže Isus, ima prednost!
/fra A. Vučković/