27. nedjelja kroz godinu
„Umnoži nam vjeru!“ zavapili su učenici u današnjem evanđelju. Njima koji su s Njim živjeli, s Njim propovijedali i koje je na poseban način odgajao za djelo koje će poslije izvršiti. Zar je zbilja trebalo umnažati vjeru onima koji su gledali Isusa na djelu, koji su gledali Njegova čudesa, koji su promatrali i živjeli Njegovim životom? Zar su oni mogli sumnjati? Ako je njima trebalo umnožiti vjeru koliko onda mi danas moramo moliti Gospodina da nam umnoži vjeru? Kakvu vjeru?
Vjeru koja ustrajava u življenju Isusove riječi, koja ustrajava u bogoljubnosti i čovjekoljublju. Da tu vjeru živimo i onda kada nam ne ide baš onako kako smo mi zamislili, i onda kad nam odlično ide, i onda kad nam se čini da Boga nema i onda kada osjećamo Njegovu blizinu i zaštitu.
Mi smo dobili dar vjere po sakramentu krštenja, potvrde i euharistije. Pozvani smo taj dar razvijati i razvijajući ga mijenjati sebe i svijet oko sebe. To jedino možemo činiti svojim životom i svojim djelovanjem. Pogotovo u današnje vrijeme koje je obilježeno nevjerom i sumnjom. Nažalost ni mi vjernici nismo tog utjecaja pošteđeni. Zato je pred nama veliko pitanje: Zašto je naša vjera tako često slaba, blijeda, jadna, beskrvna i nemoćna, zašto slabi i zašto se gubi? Mnogi kršćani žive vjeru, ali im je vjera tako slaba i labava da ih prve teškoće i problemi pokolebaju. Mnogim je našim suvremenicima vjera samo svečano blagdansko ruho koje se povremeno vadi i oblači bilo za Božić, bilo za Uskrs. Neki opet zaniječu Boga i vjeru jer im život nije u skladu s Božjim zapovijedima, pa se na taj način žele riješiti grižnje savijesti. Mnogima je vjera iz djetinjstva zapala u krizu jer je nisu dalje izgrađivali, pa se pitaju kako je moguće da se dogodilo ti ili to...
Moramo biti svjesni da živimo u svijetu koji je spreman iznova našu vjeru dovesti u pitanje. Možda je crv sumnje već nagrizao i naše vjersko svjedočenje. Izloženi tolikim opasnostima za vjeru i sami postajemo malodušni i malovjerni. A duh ovoga svijeta sve nas više i više sputava i svaki polet prema visinama i prema Bogu čini teškim, a možda i besmislenim.
Tolike ovozemaljske stvari nas okupiraju da ne stignemo niti misliti na Boga i svoju vjeru.
Vrlo rijetko ili nikada se ne pojavljujemo u crkvi, na zajedničkom susretu s Gospodinom u Njegovoj riječi i Euharistiji. Djeca će nam još dogurati do prve pričesti i krizme, a time prestaje svaka daljnja vjerska aktivnost. Vjenčanja ili ima ili nema i puno ne smeta ako kasnije dođe do rastave.
Psovati Boga, služiti se najbestidnijim izrazima u razgovoru i na javnim mjestima-to nije ništa, to se nikome ne zamjera. Ali moliti, ići u crkvu ili na vjeronauk-to je zaostalost! Pijančevati, rastjerivati ženu i djecu-to je oprostiva mana, ali ići na ispovijed i pričest-to je skandal. Biti nevjeran u braku, ostaviti obitelj, nezbrinutu djecu, otići s drugom ili drugim-to je podvig! A raditi tiho i marljivo, brinuti se za pravi odgoj djece, biti savjestan i točan u svom poslu-to je vjerska zaostalost!
U svakom od nas postoji trunka sumnje, trunka neslaganja s onim što Isus od nas traži da bismo bili njegovi. I zato trebamo moliti: Gospodine, umnoži nam vjeru! Umnoži nam vjeru dotle da sve svoje nade polažemo u Tebe. Umnoži nam vjeru dotle da Bog postane stvarni, iako nevidljivi pratitelj našega života. A samo Ga vjera može učiniti nazočnim u svim prilikama i neprilikama života.
Čvrsta vjera će nam dati sigurnost izdržati u svim burama i olujama života. I samo čovjek takve vjere ima život pun radosti i veselja što smiruje dušu i tijelo. Takav čovjek je sretan jer mu je savjest čista. A čisto srce je uvijek izvor nejvećih radosti, mira koji svijet ne može dati jer „pravednik će od vjere živjeti.“
Zato ako te spopadne vjerska sumnja, najprije moli: Gospodine, umnoži mi vjeru! Ako korov grijeha u tvom srcu prijeti da uguši tvoju vjeru, idi, očisti svoje srce od grijeha kroz svetu ispovijed. Ako te zbunjuju razne knjige i natpisi, čitaj i vjersku literaturu i istražuj. Ne dopusti da ti vjera posustane ili slabi nego jačaj i usavršavaj svoju vjeru kako bi jednog dana donijlela plod za život vječni.
Vjeru koja ustrajava u življenju Isusove riječi, koja ustrajava u bogoljubnosti i čovjekoljublju. Da tu vjeru živimo i onda kada nam ne ide baš onako kako smo mi zamislili, i onda kad nam odlično ide, i onda kad nam se čini da Boga nema i onda kada osjećamo Njegovu blizinu i zaštitu.
Mi smo dobili dar vjere po sakramentu krštenja, potvrde i euharistije. Pozvani smo taj dar razvijati i razvijajući ga mijenjati sebe i svijet oko sebe. To jedino možemo činiti svojim životom i svojim djelovanjem. Pogotovo u današnje vrijeme koje je obilježeno nevjerom i sumnjom. Nažalost ni mi vjernici nismo tog utjecaja pošteđeni. Zato je pred nama veliko pitanje: Zašto je naša vjera tako često slaba, blijeda, jadna, beskrvna i nemoćna, zašto slabi i zašto se gubi? Mnogi kršćani žive vjeru, ali im je vjera tako slaba i labava da ih prve teškoće i problemi pokolebaju. Mnogim je našim suvremenicima vjera samo svečano blagdansko ruho koje se povremeno vadi i oblači bilo za Božić, bilo za Uskrs. Neki opet zaniječu Boga i vjeru jer im život nije u skladu s Božjim zapovijedima, pa se na taj način žele riješiti grižnje savijesti. Mnogima je vjera iz djetinjstva zapala u krizu jer je nisu dalje izgrađivali, pa se pitaju kako je moguće da se dogodilo ti ili to...
Moramo biti svjesni da živimo u svijetu koji je spreman iznova našu vjeru dovesti u pitanje. Možda je crv sumnje već nagrizao i naše vjersko svjedočenje. Izloženi tolikim opasnostima za vjeru i sami postajemo malodušni i malovjerni. A duh ovoga svijeta sve nas više i više sputava i svaki polet prema visinama i prema Bogu čini teškim, a možda i besmislenim.
Tolike ovozemaljske stvari nas okupiraju da ne stignemo niti misliti na Boga i svoju vjeru.
Vrlo rijetko ili nikada se ne pojavljujemo u crkvi, na zajedničkom susretu s Gospodinom u Njegovoj riječi i Euharistiji. Djeca će nam još dogurati do prve pričesti i krizme, a time prestaje svaka daljnja vjerska aktivnost. Vjenčanja ili ima ili nema i puno ne smeta ako kasnije dođe do rastave.
Psovati Boga, služiti se najbestidnijim izrazima u razgovoru i na javnim mjestima-to nije ništa, to se nikome ne zamjera. Ali moliti, ići u crkvu ili na vjeronauk-to je zaostalost! Pijančevati, rastjerivati ženu i djecu-to je oprostiva mana, ali ići na ispovijed i pričest-to je skandal. Biti nevjeran u braku, ostaviti obitelj, nezbrinutu djecu, otići s drugom ili drugim-to je podvig! A raditi tiho i marljivo, brinuti se za pravi odgoj djece, biti savjestan i točan u svom poslu-to je vjerska zaostalost!
U svakom od nas postoji trunka sumnje, trunka neslaganja s onim što Isus od nas traži da bismo bili njegovi. I zato trebamo moliti: Gospodine, umnoži nam vjeru! Umnoži nam vjeru dotle da sve svoje nade polažemo u Tebe. Umnoži nam vjeru dotle da Bog postane stvarni, iako nevidljivi pratitelj našega života. A samo Ga vjera može učiniti nazočnim u svim prilikama i neprilikama života.
Čvrsta vjera će nam dati sigurnost izdržati u svim burama i olujama života. I samo čovjek takve vjere ima život pun radosti i veselja što smiruje dušu i tijelo. Takav čovjek je sretan jer mu je savjest čista. A čisto srce je uvijek izvor nejvećih radosti, mira koji svijet ne može dati jer „pravednik će od vjere živjeti.“
Zato ako te spopadne vjerska sumnja, najprije moli: Gospodine, umnoži mi vjeru! Ako korov grijeha u tvom srcu prijeti da uguši tvoju vjeru, idi, očisti svoje srce od grijeha kroz svetu ispovijed. Ako te zbunjuju razne knjige i natpisi, čitaj i vjersku literaturu i istražuj. Ne dopusti da ti vjera posustane ili slabi nego jačaj i usavršavaj svoju vjeru kako bi jednog dana donijlela plod za život vječni.
„Umnoži mi vjeru Gospodine, jer me ponekad tišti sumnja. Daj da u najvećoj kušnji ostane čvrsta kao stijena.
Učvrsti mi nadu Gopodine u Tvoju brigu i svemoć. Ti si moja utjeha i pomoć. Obdari me darovima svoga Duha da uvijek idem putem Svjetla i tako stignem do konačnog cilja, darovanog vječnog života.“ |