Čovjek - slika Božja
Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek “sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja”. Čovjek je jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu stvoren, i to je temeljni razlog njegova dostojanstva: ''Koji te je razlog potakao da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno da kuša tvoju vječnu Dobrotu.''
Budući da je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajedništvo s drugim osobama; milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi, i taj odgovor ne može dati nitko drugi osim njega samoga.
Bog je sve stvorio za čovjeka, a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje: Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.
“Muško i žensko stvori ih” - Bog je htio i jednakost i različitost.
Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. “Biti muško” i “biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muškarac i žena s istovjetnim su dostojanstvom “na sliku Božju”. Svojim “biti muško” i “biti žensko” odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu.
Jedno za drugo - Jedinstvo u dvoje
Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Nijedna životinja ne može biti “naspram” čovjeku. Žena koju Bog “oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23). Muškarac otkriva ženu kao drugo “ja” iste ljudskosti.
Muž i žena načinjeni su “jedno za drugo”: ne tako kao da bi ih Bog načinio “napola” ili “nepotpune”; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti “pomoć” drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki (“kost od mojih kostij”), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći “jedno tijelo” (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: “Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.
Budući da je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajedništvo s drugim osobama; milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi, i taj odgovor ne može dati nitko drugi osim njega samoga.
Bog je sve stvorio za čovjeka, a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje: Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.
“Muško i žensko stvori ih” - Bog je htio i jednakost i različitost.
Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. “Biti muško” i “biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muškarac i žena s istovjetnim su dostojanstvom “na sliku Božju”. Svojim “biti muško” i “biti žensko” odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu.
Jedno za drugo - Jedinstvo u dvoje
Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Nijedna životinja ne može biti “naspram” čovjeku. Žena koju Bog “oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23). Muškarac otkriva ženu kao drugo “ja” iste ljudskosti.
Muž i žena načinjeni su “jedno za drugo”: ne tako kao da bi ih Bog načinio “napola” ili “nepotpune”; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti “pomoć” drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki (“kost od mojih kostij”), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći “jedno tijelo” (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: “Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.