Dobro sjeme i kukolj
Liturgija Riječi predstavlja nam se danas kao himan Božjem milosrđu te navodi vjernike da razmišljaju o tom utješnom Božjem svojstvu kako bi ojačali svoje pouzdanje u Gospodina i kako bi nastojali nasljedovati to Božje svojstvo u svom vlastitom životu.
O toj temi zbori knjiga Mudrosti: “Moć je tvoja naečlo pravice tvoje, i jer svima vladaš, možeš i sve poštedjeti...Ti si silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom...A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan.” |
Mnogo puta u ljudima moć razara pravicu i guši blagost; nije tako kod Boga kod kojeg je moć u isto vrijeme vrelo pravednosti i milosrđa i s njima se poistovjećuje. Tako on ublažuje pravedne kazne blagim iščekivanjem kako bi ljudima dao mogućnost da se pokaju za grijehe.
O tome nam govori i evanđeoska prispodoba o sjemenu i kukolju. Onaj koji nam tu govori nije pisac knjige Mudrosti–nego Isus, utjelovljena Mudrost: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi.” Međutim, po noći neprijatelj posije posred žita kukolj koji se proširi među žitom. Kad sluge predlažu gospodaru da će ga iščupati, ovaj to sprječava: “Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite, nek oboje raste do žetve.”
Seljak bi ovako prosuđivao: dao bi oplijeviti da oslobodi pšenicu ood trave. Dakako, Isus ne daje nama pouku o zemljoradnji, nego nam hoće pokazati držanje Boga prema dobrima i zlima. U tumačenju parabole stoji: “Njiva je svijet”, na kojoj sije Isus, Sin Čovječji. “Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zla. Neprijatelj koji ga posija jest đavao”
Na ovome svijeti nebesko je kraljevstvo u razvoju, rastu i stoga nema oštrog dijeljenja između dobrih i zlih; tako hoće Bog. On dapače, dopušta da jedni žive pokraj drugih, bilo da jedne iskuša i učvrsti u kreposti, a drugima da dadne vremena kako bi se obratili i opametili. Osim toga nije isključeno da se jednoga dana dobro sjeme ne izrodi u kukolj. Kao što u ovome životu nitko nije konačno sin Zloga, jer se još uvijek može okrenuti od zla, isto tako nitko nije konačno sin Kraljevstva, jer se, na žalost, može pokvariti.
Parabola prema tome za svakoga sadrži poziv neka bdije i ne dopusti da mu milost prođe uzalud, nego da bude pripravan za dan žetve, jer “kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta”. Tada će “svi bezakonici” biti bačeni u “peć ognjenu”, dok će “pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.”
Milosrdno Božje praštanje prijeći će jednog dana u neopoziv sud za one koji su tvrdokorno ustrajali u zlu. Međutim, “sinovi Kraljevstva” pozvani su da slijede milosrdnost Oca nebeskoga prihvaćajući i podnoseći strpljivo poteškoće koje proizlaze iz zajedničkog života s onima koji su neprijatelji dobra. S takvima će postupati bratskom ljubavlju u nadi da će, pobijeđeni ljubavlju promijeniti svoje držanje. Osim toga potrebno je uteći se molitvi da Bog podigne branu protiv poplave zla i obrani svoju djecu od zaraze zla. Međutim njemu treba prepustiti način kako će to izvesti.
Ovdje pristaje riječ svetog apostola Pavla : “Ne znamo što da molimo kako valja”, ali Duh Sveti to zna. Njemu treba povjeriti stvar dobra, jer se on “po Božjem zauzima za svete.”
O tome nam govori i evanđeoska prispodoba o sjemenu i kukolju. Onaj koji nam tu govori nije pisac knjige Mudrosti–nego Isus, utjelovljena Mudrost: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi.” Međutim, po noći neprijatelj posije posred žita kukolj koji se proširi među žitom. Kad sluge predlažu gospodaru da će ga iščupati, ovaj to sprječava: “Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite, nek oboje raste do žetve.”
Seljak bi ovako prosuđivao: dao bi oplijeviti da oslobodi pšenicu ood trave. Dakako, Isus ne daje nama pouku o zemljoradnji, nego nam hoće pokazati držanje Boga prema dobrima i zlima. U tumačenju parabole stoji: “Njiva je svijet”, na kojoj sije Isus, Sin Čovječji. “Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zla. Neprijatelj koji ga posija jest đavao”
Na ovome svijeti nebesko je kraljevstvo u razvoju, rastu i stoga nema oštrog dijeljenja između dobrih i zlih; tako hoće Bog. On dapače, dopušta da jedni žive pokraj drugih, bilo da jedne iskuša i učvrsti u kreposti, a drugima da dadne vremena kako bi se obratili i opametili. Osim toga nije isključeno da se jednoga dana dobro sjeme ne izrodi u kukolj. Kao što u ovome životu nitko nije konačno sin Zloga, jer se još uvijek može okrenuti od zla, isto tako nitko nije konačno sin Kraljevstva, jer se, na žalost, može pokvariti.
Parabola prema tome za svakoga sadrži poziv neka bdije i ne dopusti da mu milost prođe uzalud, nego da bude pripravan za dan žetve, jer “kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta”. Tada će “svi bezakonici” biti bačeni u “peć ognjenu”, dok će “pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.”
Milosrdno Božje praštanje prijeći će jednog dana u neopoziv sud za one koji su tvrdokorno ustrajali u zlu. Međutim, “sinovi Kraljevstva” pozvani su da slijede milosrdnost Oca nebeskoga prihvaćajući i podnoseći strpljivo poteškoće koje proizlaze iz zajedničkog života s onima koji su neprijatelji dobra. S takvima će postupati bratskom ljubavlju u nadi da će, pobijeđeni ljubavlju promijeniti svoje držanje. Osim toga potrebno je uteći se molitvi da Bog podigne branu protiv poplave zla i obrani svoju djecu od zaraze zla. Međutim njemu treba prepustiti način kako će to izvesti.
Ovdje pristaje riječ svetog apostola Pavla : “Ne znamo što da molimo kako valja”, ali Duh Sveti to zna. Njemu treba povjeriti stvar dobra, jer se on “po Božjem zauzima za svete.”