Zakon bez ljubavi ubija, a Ljubav oživljuje zakon!
Nametanje zakona bez ljubavi je udaljilo mnoge ljude od Boga i od Crkve. Ljudi koji se postavljaju kao suci i koji gledaju druge s visoka i misle kako jedini znaju sav zakon i koji uvijek pametuju, govoreći monologe, od sebe otjeraju ljude koje im Bog šalje u život i zapravo ostaju sami ili u malenoj grupi onih kojima su slični. Takvi nisu spremni na dijalog, na susret, na odnos ispunjen poštovanjem. Nažalost takvim stavom mogu otjerati i neke ranjene grešne ljude još dalje od Boga. Takvi se uvijek bave drugima, a nikad sobom i svojim srcem. Čak se i uvrijede kada im netko kaže da se trebaju baviti sobom i svojim srcem, umjesto što prosuđuju druge i što se osjećaju pozvanima prislno mijeniti druge. Neka nauče da mogu i trebaju promjeniti jedino sebe, odnosno dopustiti Bogu da njih sve dublje mijenja, a time će se onda promjeniti i drugi, ali bez prisile.
Nemoguća je prisilna promjena. Ljubav Božja nikoga ne mijenja prisilno, ona se nenametljivo nudi svakome, a prihvaćaju ju oni koji joj se otvore malena, ponizna iskrena i skrušena srca. Oni koji žele druge prislno promijeniti uzdižu se iznad Boga jer ne poštuju ljudsku slobodu koju i sam svemogući Bog poštuje. Takve osobe ne poštuju tuđe mišljenje i tuđu osobnost. Ponizan čovjek je svjestan vlastitih slabosti i raduje se kada mu netko kaže da se treba baviti sobom i svojim srcem jer je svjestan da u njegovom srcu ima jos puno prostora za rast i da će biti posla do kraja života i da nikada neće biti dovoljno obraćen. Onaj tko ljubi, uvijek traži nešto pozitivno u drugome, te moli za tu osobu i vjeruje u mogućnost da Bog može preobraziti svaku osobu i želi da se to dogodi svakome. Ponizan čovjek s poštovanjem gleda svakog čovjeka jer je svjestan te mogućnosti. Samo čovjek koji je svjestan da je ljubljeno dijete Božje može ljubiti ako treba i svoje neprijatelje. Onaj tko je zahvaćen ljepotom ljubavi Božje poštuje slobodu drugoga i ne nameće mu Božju ljubav i zakone nego mu nenametljivo navješta ljepotu te ljubavi i dostojanstva i zna objasnit zašto je neki Crkveni zakon dobar i zapravo privlačan. Tko nameće zakon poradi zakona samoga, bez ljubavi u svome srcu, jos će više udaljiti čovjeka od Ljubavi Božje i naravno od Crkve, a i od samoga sebe.
Takve osobe bi prve bacile kamen na onu bludnicu koju je Isus spasio. Takve osobe bi prve osudile Isusa da se utjelovio u današnjem vremenu, poput farizeja koji su ga osudili prije malo manje od 2000 godina. Od tvrdoće vlastitog srca ne bi prepoznali Istinu i Ljubav, te umišljeni u vlastitu pravednost i da su sami sebe opravdali savršenim ispunjavanjem zakona, budno bi pratili Isusa kako bi našli neku sitnicu, krivu riječ, gestu ili nešto što nije u skladu sa Božjim zakonom, kako bi to upotrijebili protiv Isusa, te ga optužili i dokazali da je bezzakonik i Božji protivnik i onda bi ga u Božje ime razapeli misleći da time služe Bogu.
Bog, vječna Istina, tvorac svakog istinskog zakona bio je raspet u ime zakona zbog tvrdoće srdaca ljudi koji su robovali zakonu, a srce im je bilo daleko od Boga, od Božjeg zakona koji donosi slobodu, a ne ropstvo. Onaj koji nam je donio Zakon Ljubavi u kojemu se ispunja sav zakon i proroci, bio je popljuvan i izrugan od strane ljudi koji su mislili da su pravednici i dobri opslužitelji zakona. Zapitajmo se koji zakon vlada u našem srcu, da li zakon kojim optužujemo druge ili zakon ponizne, nenametljive ljubavi koja čezne da se svi ljudi otovre zakonu Božje ljubavi koja oslobađa naša srca i čini nas novim ljudima koji postaju dionici te iste Ljubavi.
Robujemo li zakonu ili u našem srcu vlada sloboda Djece Božje koja su sposobna razumjeti zakon na pravi način i vršiti ga ne namečući ga drugome nego svjedočeći autentičnim životom ljepotu tog zakona koji je prožet ljubavlju Božjom ?
Nemoguća je prisilna promjena. Ljubav Božja nikoga ne mijenja prisilno, ona se nenametljivo nudi svakome, a prihvaćaju ju oni koji joj se otvore malena, ponizna iskrena i skrušena srca. Oni koji žele druge prislno promijeniti uzdižu se iznad Boga jer ne poštuju ljudsku slobodu koju i sam svemogući Bog poštuje. Takve osobe ne poštuju tuđe mišljenje i tuđu osobnost. Ponizan čovjek je svjestan vlastitih slabosti i raduje se kada mu netko kaže da se treba baviti sobom i svojim srcem jer je svjestan da u njegovom srcu ima jos puno prostora za rast i da će biti posla do kraja života i da nikada neće biti dovoljno obraćen. Onaj tko ljubi, uvijek traži nešto pozitivno u drugome, te moli za tu osobu i vjeruje u mogućnost da Bog može preobraziti svaku osobu i želi da se to dogodi svakome. Ponizan čovjek s poštovanjem gleda svakog čovjeka jer je svjestan te mogućnosti. Samo čovjek koji je svjestan da je ljubljeno dijete Božje može ljubiti ako treba i svoje neprijatelje. Onaj tko je zahvaćen ljepotom ljubavi Božje poštuje slobodu drugoga i ne nameće mu Božju ljubav i zakone nego mu nenametljivo navješta ljepotu te ljubavi i dostojanstva i zna objasnit zašto je neki Crkveni zakon dobar i zapravo privlačan. Tko nameće zakon poradi zakona samoga, bez ljubavi u svome srcu, jos će više udaljiti čovjeka od Ljubavi Božje i naravno od Crkve, a i od samoga sebe.
Takve osobe bi prve bacile kamen na onu bludnicu koju je Isus spasio. Takve osobe bi prve osudile Isusa da se utjelovio u današnjem vremenu, poput farizeja koji su ga osudili prije malo manje od 2000 godina. Od tvrdoće vlastitog srca ne bi prepoznali Istinu i Ljubav, te umišljeni u vlastitu pravednost i da su sami sebe opravdali savršenim ispunjavanjem zakona, budno bi pratili Isusa kako bi našli neku sitnicu, krivu riječ, gestu ili nešto što nije u skladu sa Božjim zakonom, kako bi to upotrijebili protiv Isusa, te ga optužili i dokazali da je bezzakonik i Božji protivnik i onda bi ga u Božje ime razapeli misleći da time služe Bogu.
Bog, vječna Istina, tvorac svakog istinskog zakona bio je raspet u ime zakona zbog tvrdoće srdaca ljudi koji su robovali zakonu, a srce im je bilo daleko od Boga, od Božjeg zakona koji donosi slobodu, a ne ropstvo. Onaj koji nam je donio Zakon Ljubavi u kojemu se ispunja sav zakon i proroci, bio je popljuvan i izrugan od strane ljudi koji su mislili da su pravednici i dobri opslužitelji zakona. Zapitajmo se koji zakon vlada u našem srcu, da li zakon kojim optužujemo druge ili zakon ponizne, nenametljive ljubavi koja čezne da se svi ljudi otovre zakonu Božje ljubavi koja oslobađa naša srca i čini nas novim ljudima koji postaju dionici te iste Ljubavi.
Robujemo li zakonu ili u našem srcu vlada sloboda Djece Božje koja su sposobna razumjeti zakon na pravi način i vršiti ga ne namečući ga drugome nego svjedočeći autentičnim životom ljepotu tog zakona koji je prožet ljubavlju Božjom ?