Virtualno i stvarno prijateljstvo
Svjedoci smo kako su društvene mreže promijenile način komuniciranja, odnosno (ne)komuniciranja, pogotovo mlade populacije. To je naravno stvorilo i novi pogled na prijateljstvo. Koliko puta čujemo u međusobnoj komunikaciji kako jedni druge oslovljavamo sa ''prijatelju''.
Prijatelju, koliko košta kupus, a prvi put vidiš čovjeka na tržnici: prijatelju, može li kazna biti malo manja, a prvi put vidiš policajca itd.. Nekada nam ova riječ služi kako bismo se nekome dodvorili, a kamo sreće da su nam svi ljudi stvarni i pravi prijatelji. Mi razumijemo stvarno prijateljstvo, ali što za mnoge znači virtualno prijateljstvo?
To je, najkraće rečeno, nestvarni svijet! U stvarnom životu pozdravljamo se: ''Gdje si, prijatelji ili prijateljice? U virtualnom svijetu (čitaj: na računalu) ''Hoćeš li me dodati kao prijatelja?'' To je postala najčešća uzrečica kod djece i mladih, osobito onih koji koriste modernu tehnologiju i najpoznatiju online društvenu mrežu Facebook. Mnogo je ljudi na kugli zemaljskoj, pa čak i ondje gdje nema interneta, koji nisu čuli za ovaj pojam, neovisno kako ga netko piše ili izgovara (Fejs, Fejzbuk).
Ova inačica sastavljena je od dva pojma: Face i book. Face znači lice, a book knjiga. Zanimljivo i znakovito. Znači li to da netko drugi ima uvid u sve ono što me određuje kao osobu i čovjeka te da me mogu čitati kao knjigu?! Svakomu koga dodam kao virtualnog prijatelja dopuštam da uđe u moju privatnost i da me čita kao knjigu, tj sav onaj sadržaj koji određuje moj profil na internetu, moj virtualni (i stvarni) životopis, jerje ponekad iskreniji nego životni i stvarni.
Dobro znamo da je lice prvo što želimo primjetiti kad nekoga ugledamo ili susretnemo. Ljepota se danas gleda u glavi, u licu. Netko može imati savršene dimenzije, ali ako je lice ''unakaženo'', ljudi okreću glavu. Svjedoci smo iz filmova ili stvarnoga života kada ljudi pljačkaju banke ili trgovine, skrivaju lice, stavljaju čarapu na glavu, razne maske - da ne budu prepoznatljivi. Dakle, prvo primjetimo na drugomu lice, na licu oči, nos, usne, obraze, kosu, zube itd..
Kada bi čovjek ostao na licu, faci, glavi, drugo ne bi trebalo biti važno. Što netko lijepo reče: ''Ne mjeri se čovjek od glave do pete, nego od brade naviše.'' Jer u prijašnjim vremenima plaćale su se mnoge stvari obrazom, licem, face-om, danas niti svi novci ovog svijeta ne mogu pomoći.
Imaš li pravog prijatelja, onako iskrenoga, pouzdanoga, onoga kome možeš reći gotovo sve i znaš da te nikada neće iznevjeriti? Kvalitete kojima svi težimo u prijateljstvu jesu: biti prijatelj! A to znači: biti vjeran, uvijek spreman oprostiti, nikad prijatelja osuditi i pomoći kad je teško. Da bi prijateljstvo bilo dugotrajno i uspješno, potrebno je razgovarati i imati povjerenje. Ovakvoga prijatelja može imati svatko, a to je Isus Krist.
Znamo, prijateljstva se rađaju spontano. Najčešće ih sklapamo iz osobnog interesa, najčešće iz zajedničkih dodirnih točaka života (posao, škola, zabava, šport) ili sviđanja. Za kvalitetu ili trajnost prijateljstva odgovorni smo mi sami. Postavlja se pitanje: kako steći povjerenje? Najbolje, kroz primjer kada se okrenemo leđima nekomu i on ti kaže: Vjeruj mi da ću te uhvatiti, slobodno se pusti.''
A da Isusa prihvatiš kao prijatelja? Da ga slobodno pustiš u svoj život? Da ti Isus pošalje zahtjev za prijateljstvo, bi li ga prihvatio? Samo oni koji su spremni prihvatiti Isusa, spremni su da Isus ima uvid u sva događanja i sve stvari koje se tiču njih i njihova života.
Mnogi mladi ne žele dodati svoje roditelje za prijatelje jer će imati uvid u sve ono što njihovo dijete objavljuje, s kim se dopisuje, što lajka (što mu se sviđa) itd. Pa kada mnogi ne žele dodati mamu i tatu kako će dodati Isusa!?
Zamislite ovaj događaj: Isus te danas želi posjetiti kao prijatelja. Bi li se presvukao prije nego ga pustiš unutra? Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu? Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo? Razmišljam... kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, , bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih ostalih dana? Bi li poveo Isusa sa sobom svuda kamo ideš? Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima? Ili bi se ponadao da se neki neće navraćati dok on ne završi posjet? Bi li ti bilo drago da on ostane s tobom zauvijek? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Možda bi bilo zanimljivo što bi ti stvarno radio da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom...
Život bez Fejsa za mnoge mlade danas je nemoguć. Isto tako, život bez Isusa Krista u pravom smislu riječi jest nemoguć. '' Vi ste prijatelji moji ako činite što zapovijedam.'' /Iv 15,14/ Isus nam poručuje.
A da je on pravi prijatelj pokazao je svojom ljubavlju na drvetu križa. Dao je sve za nas. A mi za Njega? Nekima ne može proći niti 5 minuta a da nisu ''zakvačeni'' na Facebook-u, a bez Boga mogu danima, bez molitve i svete Mise tjednima, bez pričesti mjesecima, bez ljubavi godinama.
Toliko je zahtjeva s naše strane kako bismo sklopili prijateljstvo s nekim u virtualnom svijetu, a možda ćemo na kraju života htjeti jiš jedan zahtjev: želim ući u raj, u vječni život, a Isus klikne: Ne može!
Kad me nisi htio za prijatelja na zemlji, što tražiš na nebu, ne virtualnom svijetu - nego stvarnom.
Prijatelju, koliko košta kupus, a prvi put vidiš čovjeka na tržnici: prijatelju, može li kazna biti malo manja, a prvi put vidiš policajca itd.. Nekada nam ova riječ služi kako bismo se nekome dodvorili, a kamo sreće da su nam svi ljudi stvarni i pravi prijatelji. Mi razumijemo stvarno prijateljstvo, ali što za mnoge znači virtualno prijateljstvo?
To je, najkraće rečeno, nestvarni svijet! U stvarnom životu pozdravljamo se: ''Gdje si, prijatelji ili prijateljice? U virtualnom svijetu (čitaj: na računalu) ''Hoćeš li me dodati kao prijatelja?'' To je postala najčešća uzrečica kod djece i mladih, osobito onih koji koriste modernu tehnologiju i najpoznatiju online društvenu mrežu Facebook. Mnogo je ljudi na kugli zemaljskoj, pa čak i ondje gdje nema interneta, koji nisu čuli za ovaj pojam, neovisno kako ga netko piše ili izgovara (Fejs, Fejzbuk).
Ova inačica sastavljena je od dva pojma: Face i book. Face znači lice, a book knjiga. Zanimljivo i znakovito. Znači li to da netko drugi ima uvid u sve ono što me određuje kao osobu i čovjeka te da me mogu čitati kao knjigu?! Svakomu koga dodam kao virtualnog prijatelja dopuštam da uđe u moju privatnost i da me čita kao knjigu, tj sav onaj sadržaj koji određuje moj profil na internetu, moj virtualni (i stvarni) životopis, jerje ponekad iskreniji nego životni i stvarni.
Dobro znamo da je lice prvo što želimo primjetiti kad nekoga ugledamo ili susretnemo. Ljepota se danas gleda u glavi, u licu. Netko može imati savršene dimenzije, ali ako je lice ''unakaženo'', ljudi okreću glavu. Svjedoci smo iz filmova ili stvarnoga života kada ljudi pljačkaju banke ili trgovine, skrivaju lice, stavljaju čarapu na glavu, razne maske - da ne budu prepoznatljivi. Dakle, prvo primjetimo na drugomu lice, na licu oči, nos, usne, obraze, kosu, zube itd..
Kada bi čovjek ostao na licu, faci, glavi, drugo ne bi trebalo biti važno. Što netko lijepo reče: ''Ne mjeri se čovjek od glave do pete, nego od brade naviše.'' Jer u prijašnjim vremenima plaćale su se mnoge stvari obrazom, licem, face-om, danas niti svi novci ovog svijeta ne mogu pomoći.
Imaš li pravog prijatelja, onako iskrenoga, pouzdanoga, onoga kome možeš reći gotovo sve i znaš da te nikada neće iznevjeriti? Kvalitete kojima svi težimo u prijateljstvu jesu: biti prijatelj! A to znači: biti vjeran, uvijek spreman oprostiti, nikad prijatelja osuditi i pomoći kad je teško. Da bi prijateljstvo bilo dugotrajno i uspješno, potrebno je razgovarati i imati povjerenje. Ovakvoga prijatelja može imati svatko, a to je Isus Krist.
Znamo, prijateljstva se rađaju spontano. Najčešće ih sklapamo iz osobnog interesa, najčešće iz zajedničkih dodirnih točaka života (posao, škola, zabava, šport) ili sviđanja. Za kvalitetu ili trajnost prijateljstva odgovorni smo mi sami. Postavlja se pitanje: kako steći povjerenje? Najbolje, kroz primjer kada se okrenemo leđima nekomu i on ti kaže: Vjeruj mi da ću te uhvatiti, slobodno se pusti.''
A da Isusa prihvatiš kao prijatelja? Da ga slobodno pustiš u svoj život? Da ti Isus pošalje zahtjev za prijateljstvo, bi li ga prihvatio? Samo oni koji su spremni prihvatiti Isusa, spremni su da Isus ima uvid u sva događanja i sve stvari koje se tiču njih i njihova života.
Mnogi mladi ne žele dodati svoje roditelje za prijatelje jer će imati uvid u sve ono što njihovo dijete objavljuje, s kim se dopisuje, što lajka (što mu se sviđa) itd. Pa kada mnogi ne žele dodati mamu i tatu kako će dodati Isusa!?
Zamislite ovaj događaj: Isus te danas želi posjetiti kao prijatelja. Bi li se presvukao prije nego ga pustiš unutra? Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu? Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo? Razmišljam... kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, , bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih ostalih dana? Bi li poveo Isusa sa sobom svuda kamo ideš? Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima? Ili bi se ponadao da se neki neće navraćati dok on ne završi posjet? Bi li ti bilo drago da on ostane s tobom zauvijek? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Možda bi bilo zanimljivo što bi ti stvarno radio da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom...
Život bez Fejsa za mnoge mlade danas je nemoguć. Isto tako, život bez Isusa Krista u pravom smislu riječi jest nemoguć. '' Vi ste prijatelji moji ako činite što zapovijedam.'' /Iv 15,14/ Isus nam poručuje.
A da je on pravi prijatelj pokazao je svojom ljubavlju na drvetu križa. Dao je sve za nas. A mi za Njega? Nekima ne može proći niti 5 minuta a da nisu ''zakvačeni'' na Facebook-u, a bez Boga mogu danima, bez molitve i svete Mise tjednima, bez pričesti mjesecima, bez ljubavi godinama.
Toliko je zahtjeva s naše strane kako bismo sklopili prijateljstvo s nekim u virtualnom svijetu, a možda ćemo na kraju života htjeti jiš jedan zahtjev: želim ući u raj, u vječni život, a Isus klikne: Ne može!
Kad me nisi htio za prijatelja na zemlji, što tražiš na nebu, ne virtualnom svijetu - nego stvarnom.