Tijelovo
U četvrtak, 19. lipnja 2014. godine na Bagaloviću je svečano proslavljena svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove - Tijelovo. Sv. Misa započela je u 9h, a završila je procesijom oko župne crkve i svečanim blagoslovom sa Presvetim Oltarskim Sakramentom,
Slavimo svetkovinu Tijelova koja našu pažnju usmjerava prema jednom osobitom odnosu, a to je naš odnos s euharistijskim Isusom kojeg u ovoj svetkovini želimo osobito počastiti poručujući svima, osobito euharistijskom procesijom, da euharistijski odnos koji imamo nije odnos s bilo kim, nego da je to odnos Isusom Kristom, živim i pravim Bogom i pravim čovjekom, onim koji nam u današnjem evanđelju poručuje da o tom odnosu, onom jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, ovisi naša sadašnjost i budućnost. Kao što je hranjenje manom i pojenje vodom iz stijene tvrde kao kremen, a sve zato da bi naučili „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“ , za Izraelce značio izlazak „iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“, prolazak „kroz onu veliku i strašnu pustinju“ i ulazak u Obećanu zemlju, tako je za nas kršćane odnos s euharistijskim Isusom, iz kojeg također i mi učimo „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“, odnos koji nadilazi sve druge odnose – čak i one s najbližima – ali i odnos koji mora prožimati nas same i sve naše odnose.
Da bi se to i dogodilo moramo ne samo vjerovati da je euharistija odnos s Isusom Kristom nego mi toga trebamo također biti i svjesni. Problem toga biti svjesni, naša je naviknutost na euharistiju. Kad ne bismo bili naviknuti nego svjesni, onda bi riječi: „Uzmite jedite od ovoga svi: ovo je tijelo moje“ i „Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi“ dok ih izgovaramo ustima ili slušamo ušima odzvanjale i u našim dušama i izazivale, naravno u pozitivnom smislu, isto ono čuđenje koje su izazvale u slušateljima Isusovih riječi u sinagogi u Kafarnaumu koje su nam upućene u današnjem evanđelju - „Kako nam – pitali su se – ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ - ili, ako vam je draže, iste one osjećaje koje su te riječi ostavile u dušama apostola tijekom posljednje večere. A te riječi u nama ne izazivaju nikakvo čuđenje! Možda je to zato što previše naglašavamo važnost euharistijskog zajedništva – to je ono zajedništvo o kojemu govori i na koje mili sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje kad kaže: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“
Slavimo svetkovinu Tijelova koja našu pažnju usmjerava prema jednom osobitom odnosu, a to je naš odnos s euharistijskim Isusom kojeg u ovoj svetkovini želimo osobito počastiti poručujući svima, osobito euharistijskom procesijom, da euharistijski odnos koji imamo nije odnos s bilo kim, nego da je to odnos Isusom Kristom, živim i pravim Bogom i pravim čovjekom, onim koji nam u današnjem evanđelju poručuje da o tom odnosu, onom jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, ovisi naša sadašnjost i budućnost. Kao što je hranjenje manom i pojenje vodom iz stijene tvrde kao kremen, a sve zato da bi naučili „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“ , za Izraelce značio izlazak „iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“, prolazak „kroz onu veliku i strašnu pustinju“ i ulazak u Obećanu zemlju, tako je za nas kršćane odnos s euharistijskim Isusom, iz kojeg također i mi učimo „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“, odnos koji nadilazi sve druge odnose – čak i one s najbližima – ali i odnos koji mora prožimati nas same i sve naše odnose.
Da bi se to i dogodilo moramo ne samo vjerovati da je euharistija odnos s Isusom Kristom nego mi toga trebamo također biti i svjesni. Problem toga biti svjesni, naša je naviknutost na euharistiju. Kad ne bismo bili naviknuti nego svjesni, onda bi riječi: „Uzmite jedite od ovoga svi: ovo je tijelo moje“ i „Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi“ dok ih izgovaramo ustima ili slušamo ušima odzvanjale i u našim dušama i izazivale, naravno u pozitivnom smislu, isto ono čuđenje koje su izazvale u slušateljima Isusovih riječi u sinagogi u Kafarnaumu koje su nam upućene u današnjem evanđelju - „Kako nam – pitali su se – ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ - ili, ako vam je draže, iste one osjećaje koje su te riječi ostavile u dušama apostola tijekom posljednje večere. A te riječi u nama ne izazivaju nikakvo čuđenje! Možda je to zato što previše naglašavamo važnost euharistijskog zajedništva – to je ono zajedništvo o kojemu govori i na koje mili sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje kad kaže: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“