Sv. Petar i Pavao
Ova dva čovjeka uza sve razlike imali su jedno zajedničko: neslavnu prošlost!
Pavao je progonio one „od ovoga Puta“ i neke od njegovih sljedbenika ima na savjesti. Djela apostolska opisuju ga kao fanatika. Kaže se: „Sveudilj zadahnut prijetnjama i pokoljem prema učenicima Gospodnjim“ /Dj 9,1), žene je i muževe dao uhititi u njihovim kućama i predao ih nesigurnoj sudbini. Kamenovanje Stjepana izričito je odobrio. Djela apostolska izvješćuju i o doživljaju pred Damaskom i njegovo obraćenje ukazuje mu se Isus, i Pavao postaje drugi čovjek. Od revnitelja protiv kršćana postaje revnitelj za Krista. |
A Petar? Nesumnjivo posjedovao je svojstva vođe. U svim evanđeljima nastupa kao glasnogovornik Dvanaestorice. Ipak je više puta govorio „nepromišljeno“. Isus ga naziva „malovjernim.“
Da je njegova hrabrost bila manja od njegovih riječi pokazuje kad je Isus bio uhićen. Mogao je predvidjeti da će Isusove pristaše biti na oku velikih svećenika i starješina. Čak ga je samo njegovo podrijetlo iz Galileje izdalo u dvorištu Velikog svećenika kad ga je sluškinja prepoznala. To je sigurno bila najtamnija točka u životu Šimuna Petra. Izašao je i gorko zaplakao.
Ali onda nije nestao. Smeteni učenici okupili su se oko njega. Kad su žene donijele vijest o praznom grobu, Petar je pohitao tamo da se sam uvjeri. Uskrsni doživljaji snažno su ga promijenili i uvijek podržavali. Neustrašivo propovijedao Isusovo uskrsnuće, što se od prijašnjeg Petra ne bi bilo očekivalo. To je utvrdilo njegov autoritet u prazajednici. Ali uvijek je zadržao svoj karakter: bio je oduševljeni sljedbenik Isusa.
Dva muža, koji se u svojoj prošlosti nisu baš proslavili, izabrao je Krist za najvažnije zadatke.
Petra, nestalnog, učinio je „stijenom“ Crkve. Onaj koji je slab treba ojačati svoju braću i sestre. Pavao, koji priznaje da je Crkvu „preko mjere“ progonio i nastojao uništiti, primio je na kraju svojega života vijenac pravde, koji Krist sprema svojim vjernima. Takav je Bog: On hoće doći ljudima po ljudima, grješnicima po grješnicima; koji su svjesni da su nešto tek po milosti Božjoj. Bog nikoga ne pribija na njegovu krivicu. Više se služi s onima koji nisu uspjeli, sa slomljenim egzistencijama nego sa sposobnima i uspješnima.
To su iskusili i Petar i Pavao i ljudi koji su po njima došli k vjeri. To doživljavamo i mi na svojoj vlastitoj koži. Predaja naziva Petra i Pavla „apostolskim prvacima“, ali za nas su više braća u vjeri, koji su bili grješni, koji su znali za svoje ograničenosti. Iskoristili su šansu, koju im je Bog pružio, nisu se ukopali u samo optuživanje i sažalijevanje, nego su Božjoj pomoću iz svojega grješnog života stvorili nešto sasvim novo. Ali, dakako, nije cilj najprije upropastiti život i time se hvaliti.
Uvijek smo potrebni Božjega milosrđa. Bolji je život u trajnoj vjernosti i bez velikih lomova. Petar i Pavao primjeri su nam obraćenja i vjere, vjernosti Kristu, Nisu svojim sposobnostima i snagama postali „temelj“ Crkve, u kojoj i mi smijemo biti kod kuće, već Božjim darom.
Da je njegova hrabrost bila manja od njegovih riječi pokazuje kad je Isus bio uhićen. Mogao je predvidjeti da će Isusove pristaše biti na oku velikih svećenika i starješina. Čak ga je samo njegovo podrijetlo iz Galileje izdalo u dvorištu Velikog svećenika kad ga je sluškinja prepoznala. To je sigurno bila najtamnija točka u životu Šimuna Petra. Izašao je i gorko zaplakao.
Ali onda nije nestao. Smeteni učenici okupili su se oko njega. Kad su žene donijele vijest o praznom grobu, Petar je pohitao tamo da se sam uvjeri. Uskrsni doživljaji snažno su ga promijenili i uvijek podržavali. Neustrašivo propovijedao Isusovo uskrsnuće, što se od prijašnjeg Petra ne bi bilo očekivalo. To je utvrdilo njegov autoritet u prazajednici. Ali uvijek je zadržao svoj karakter: bio je oduševljeni sljedbenik Isusa.
Dva muža, koji se u svojoj prošlosti nisu baš proslavili, izabrao je Krist za najvažnije zadatke.
Petra, nestalnog, učinio je „stijenom“ Crkve. Onaj koji je slab treba ojačati svoju braću i sestre. Pavao, koji priznaje da je Crkvu „preko mjere“ progonio i nastojao uništiti, primio je na kraju svojega života vijenac pravde, koji Krist sprema svojim vjernima. Takav je Bog: On hoće doći ljudima po ljudima, grješnicima po grješnicima; koji su svjesni da su nešto tek po milosti Božjoj. Bog nikoga ne pribija na njegovu krivicu. Više se služi s onima koji nisu uspjeli, sa slomljenim egzistencijama nego sa sposobnima i uspješnima.
To su iskusili i Petar i Pavao i ljudi koji su po njima došli k vjeri. To doživljavamo i mi na svojoj vlastitoj koži. Predaja naziva Petra i Pavla „apostolskim prvacima“, ali za nas su više braća u vjeri, koji su bili grješni, koji su znali za svoje ograničenosti. Iskoristili su šansu, koju im je Bog pružio, nisu se ukopali u samo optuživanje i sažalijevanje, nego su Božjoj pomoću iz svojega grješnog života stvorili nešto sasvim novo. Ali, dakako, nije cilj najprije upropastiti život i time se hvaliti.
Uvijek smo potrebni Božjega milosrđa. Bolji je život u trajnoj vjernosti i bez velikih lomova. Petar i Pavao primjeri su nam obraćenja i vjere, vjernosti Kristu, Nisu svojim sposobnostima i snagama postali „temelj“ Crkve, u kojoj i mi smijemo biti kod kuće, već Božjim darom.