Smrt nema zadnju riječ
Svakodnevno nas s naslovnica novina zapljuskuju izvješća o katastrofama, nesrećama, o ubojstvima, u kojima iz dana u dan stradava velik broj ljudi. To nam je postalo kao droga, jer čitamo to, kratko se čudimo ili zgražamo i idemo dalje. Ali drugačije se osjećamo kad je netko nama blizak u pitanju ili kad se sami nađemo pred smrću. Pitamo se kako suvremeni čovjek doživljava smrt? S jedne strane, on uopće ne želi o njoj razmišljati i govoriti, a s druge svakodnevno je susreće. Nekako se čini da je daleko od njega, jer je tuđa smrt. Smrt ostaje velika stvarnost i duboka tajna. Otkriva nam se kao zadnja nemoć i poraz. Gledajući oko realno smrt sigurno dolazi.
Današnja nam je osnovna biblijska poruka da je Bog naš, Bog živi, Bog koji je jači od smrti te da u Isusu Kristu imamo sigurnu nadu da je smrt prijelazna stanica u našem životu i izlaz u vječni život. Nad smrću prijatelja Lazara Isus je duboko dirnut, čak je zaplakao vidjevši žalost njegovih sestara. I kada je ono na vratima grada Naina susreo sprovodnu povorku gdje je majka udovica ispraćala sina jedinca, sažalio se nad rastuženom majkom i tješi je, prije nego joj je sina uskrisio. Isus je zaplakao nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća sa svakim patnikom i patnicom. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao uskrsnuće i život te najavljuje da neće umrijeti nikada onaj koji vjeruje u njega. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa. Vjerujem li to? Tko živi s vjerom u Isusa, nastavit će živjeti i nakon fizičke smrti. Isus tako sada dariva život koji traje vječno.
Isusov je prijatelj Lazar bio četiri dana u grobu. Sestra njegova upozorit će Isusa: ”da si ti bio ovdje brat moj ne bi umro”. Sigurna je da bi ga ozdravio. Ovaj krik Lazarove sestre Marte zvuči i nama danas poznato. Naročito onima koji su izgubili dijete ili prerano majku ili svoga oca. Ili su izgubili bliske i povjerljive ljude u nesrećama. Bože, zašto? Bože, kako? Marta se upušta u razgovor s Isusom. Na kraju kojega će Isus za sebe odlučno posvjedočiti: JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT. VJERUJEŠ LI OVO? Marta vjeruje u uskrsnuće u posljednji dan. Isus joj veli da je on uskrsnuće i život već sada. Smrt je i za nas najistinskija osobna karta. Svjesni smo da ona neminovno dolazi. Ali kao vjernici znamo i vjerujemo: kroz smrt je prije nas prošao Sin Božji. I smrt je u njemu i po njemu preobličena. Ona nije više pristanak u more ništavila, šutnje, zaborava. Ona je prijelaz u neizmjernost i vječnost, u vječni život, u puninu radosti, zajedništva s Bogom, blaženstvo vječno. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Morali bismo danas promišljati o tome kako prihvaćamo taj odgovor. Vjerujem li u Krista, uskrsnuće mojih pokojnika i mene? Vjera u uskrsnuće temelj je vjere. Isusova radosna vijest Evanđelja govor je o životu – Isus je i došao da bi nam darovao život – vječni i besmrtni život – a i danas se čuje propaganda – ovo ti je jedini život, iskoristi ga kako ti najviše odgovara jer smrću sve prestaje. Isus pak svjedoči drugačije. Kao da govori: ne broj godine, nego život živi intenzivno i daj najbolji dio sebe s ljubavlju. Takvim životom moguće je mirno čekati novi početak, početak novoga života. Shvatiti nam je da nije važno koliko dugo živimo, nego koliko vremena smo odvojili za druge, koliko smo iskreno voljeli, i svjedočili ljubav. Smrt će nam uvijek biti teška rana, ali Bog ima lijek pomoću kojega ona može zarasti.
Bog nas upozorava da nije tragično umrijeti, već umrijeti, a da se nije istinski niti živjelo. Ne znam kako dug život, ako nije osmišljen, odlazi u nepovrat, iskorjenjuje se, a to je smrt. Kvalitetan život, život po ljubavi, ne ostaje u smrti, nego kroz nju suvereno prolazi jer ljubav je jača od smrti. Zašto nas je tako teško u to uvjeriti? Iskrivili smo puno toga o životu i o smrti. Smrt nam je sve strašnija, umiremo daleko od ljubavi, ostavljeni, osamljeni, otuđeni, zaboravljeni, deprimirani, iznenadno, nasilno, čak bezbožno. Mora da je strašno i beznadno tako umirati. Takve smrti ljudi prekrivaju skupim vijencima, svečanim sprovodima i mnoštvom novinskih obavijesti. Želi se ostaviti što dulji trag ovdje na zemlji, jer sumnjamo da nešto nakon života postoji – a ne postoji samo nešto nego postoji Netko, naš Bog koji nas želi izvesti iz svih naših grobova i darovati nam novi život. Vjera u taj i takav život nakon smrti može biti nerazumna sve dok čovjek ne stane pred Isusa. Pred Isusom nije nerazumno vjerovati jer On zapovijeda smrti. Ovo je nova istina i Isus omogućuje njezino prihvaćanje čudom Lazarova uskrsnuća u Betaniji. Rekao je: “Ja sam uskrsnuće i život” i oživio Lazara. Rekao je: “Ja sam svjetlost svijeta” i slijepcu otvorio oči.
Stoga je za nas presudno Isusovo pitanje: ”Vjeruješ li ovo?” Na to pitanje odgovara Crkva u jednoj od svojih molitava za pokojne ispovijedajući svoju vjeru: ”Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. Pokušajmo danas i kad god se susrećemo sa smrću dati Martino zadnje svjedočanstvo: Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Onaj koji dolazi na svijet. To je vjera o kojoj nas Isus svakodnevno propituje; vjeruješ li ovo? Ispovijedimo: vjerujem, jer radi Isusa smrt više nema posljednju riječ.
Današnja nam je osnovna biblijska poruka da je Bog naš, Bog živi, Bog koji je jači od smrti te da u Isusu Kristu imamo sigurnu nadu da je smrt prijelazna stanica u našem životu i izlaz u vječni život. Nad smrću prijatelja Lazara Isus je duboko dirnut, čak je zaplakao vidjevši žalost njegovih sestara. I kada je ono na vratima grada Naina susreo sprovodnu povorku gdje je majka udovica ispraćala sina jedinca, sažalio se nad rastuženom majkom i tješi je, prije nego joj je sina uskrisio. Isus je zaplakao nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća sa svakim patnikom i patnicom. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao uskrsnuće i život te najavljuje da neće umrijeti nikada onaj koji vjeruje u njega. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa. Vjerujem li to? Tko živi s vjerom u Isusa, nastavit će živjeti i nakon fizičke smrti. Isus tako sada dariva život koji traje vječno.
Isusov je prijatelj Lazar bio četiri dana u grobu. Sestra njegova upozorit će Isusa: ”da si ti bio ovdje brat moj ne bi umro”. Sigurna je da bi ga ozdravio. Ovaj krik Lazarove sestre Marte zvuči i nama danas poznato. Naročito onima koji su izgubili dijete ili prerano majku ili svoga oca. Ili su izgubili bliske i povjerljive ljude u nesrećama. Bože, zašto? Bože, kako? Marta se upušta u razgovor s Isusom. Na kraju kojega će Isus za sebe odlučno posvjedočiti: JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT. VJERUJEŠ LI OVO? Marta vjeruje u uskrsnuće u posljednji dan. Isus joj veli da je on uskrsnuće i život već sada. Smrt je i za nas najistinskija osobna karta. Svjesni smo da ona neminovno dolazi. Ali kao vjernici znamo i vjerujemo: kroz smrt je prije nas prošao Sin Božji. I smrt je u njemu i po njemu preobličena. Ona nije više pristanak u more ništavila, šutnje, zaborava. Ona je prijelaz u neizmjernost i vječnost, u vječni život, u puninu radosti, zajedništva s Bogom, blaženstvo vječno. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Morali bismo danas promišljati o tome kako prihvaćamo taj odgovor. Vjerujem li u Krista, uskrsnuće mojih pokojnika i mene? Vjera u uskrsnuće temelj je vjere. Isusova radosna vijest Evanđelja govor je o životu – Isus je i došao da bi nam darovao život – vječni i besmrtni život – a i danas se čuje propaganda – ovo ti je jedini život, iskoristi ga kako ti najviše odgovara jer smrću sve prestaje. Isus pak svjedoči drugačije. Kao da govori: ne broj godine, nego život živi intenzivno i daj najbolji dio sebe s ljubavlju. Takvim životom moguće je mirno čekati novi početak, početak novoga života. Shvatiti nam je da nije važno koliko dugo živimo, nego koliko vremena smo odvojili za druge, koliko smo iskreno voljeli, i svjedočili ljubav. Smrt će nam uvijek biti teška rana, ali Bog ima lijek pomoću kojega ona može zarasti.
Bog nas upozorava da nije tragično umrijeti, već umrijeti, a da se nije istinski niti živjelo. Ne znam kako dug život, ako nije osmišljen, odlazi u nepovrat, iskorjenjuje se, a to je smrt. Kvalitetan život, život po ljubavi, ne ostaje u smrti, nego kroz nju suvereno prolazi jer ljubav je jača od smrti. Zašto nas je tako teško u to uvjeriti? Iskrivili smo puno toga o životu i o smrti. Smrt nam je sve strašnija, umiremo daleko od ljubavi, ostavljeni, osamljeni, otuđeni, zaboravljeni, deprimirani, iznenadno, nasilno, čak bezbožno. Mora da je strašno i beznadno tako umirati. Takve smrti ljudi prekrivaju skupim vijencima, svečanim sprovodima i mnoštvom novinskih obavijesti. Želi se ostaviti što dulji trag ovdje na zemlji, jer sumnjamo da nešto nakon života postoji – a ne postoji samo nešto nego postoji Netko, naš Bog koji nas želi izvesti iz svih naših grobova i darovati nam novi život. Vjera u taj i takav život nakon smrti može biti nerazumna sve dok čovjek ne stane pred Isusa. Pred Isusom nije nerazumno vjerovati jer On zapovijeda smrti. Ovo je nova istina i Isus omogućuje njezino prihvaćanje čudom Lazarova uskrsnuća u Betaniji. Rekao je: “Ja sam uskrsnuće i život” i oživio Lazara. Rekao je: “Ja sam svjetlost svijeta” i slijepcu otvorio oči.
Stoga je za nas presudno Isusovo pitanje: ”Vjeruješ li ovo?” Na to pitanje odgovara Crkva u jednoj od svojih molitava za pokojne ispovijedajući svoju vjeru: ”Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. Pokušajmo danas i kad god se susrećemo sa smrću dati Martino zadnje svjedočanstvo: Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Onaj koji dolazi na svijet. To je vjera o kojoj nas Isus svakodnevno propituje; vjeruješ li ovo? Ispovijedimo: vjerujem, jer radi Isusa smrt više nema posljednju riječ.