Blagdan susreta!
Roditelji donose dijete Isusa u Hram da bude uveden u židovsku vjeru. Ne čekaju punoljetnost djeteta kako bi se samo odlučilo da li to želi. Odgovor je to svima koji pitaju ima li smisla krstiti malu djecu; ili treba sačekati njihovu punoljetnost i dati im da sami odluče. Ono što smatraju bitnim za život-roditelji svom djetetu ne smiju uskratiti.
Josip i Marija prikazuju Isusa u Hramu. Prikazuju Bogu ono najdraže što su od njega primili. Darom se osjećamo obdarenima sve dok dar doživljavamo darom. Blagoslov dara je u svijesti njegove nepotpune nezasluženosti. A iz osjećaja obdarenosti rađa se radost, zahvalnost i velikodušnost. Živjeti s darom znači neprestano izlaziti iz samog sebe; biti svjestan da bogatstvo moga života nije tek u meni, već mi dolazi i od drugih.
Ako se na dar naviknemo, počnemo ga doživljavati svojinom koja nam po prirodi stvari pripada-dar više nema snagu da išta dobro od nas učini. Daj ti meni moje što meni pripada! Sahne i počinje pothranjivati naš egoizam. Postajemo bešćutni, nezahvalni, nezasitni. Postajemo bačva bez dna. Koliko god darova primili, oni ne mogu proizvesti učinke. Dar, da bi bio vitalan-mora biti čuvan. A čuva se tako da se prikazuje. Bogu se daje na raspolaganje ono što smo besplatno primili. Ne identificirajući se s darom, već s Darovateljem. U trajnoj zahvalnosti, i spremnosti da dar bude od nas povučen. Tek dajući slobodu daru on obdaruje nas.
U Hramu je zacijelo bilo mnoštvo svijeta. Ali samo Šimun i Ana prepoznaju Boga. Od kud im tako oštro oko? Kakvi to trebamo biti za ne predvidjeti Boga u gužvi života? Sve piše; pročitajmo: Šimun bijaše pravedan, bogobojazan, iščekivaše Utjehu, Duh Sveti bijaše na njemu. Ana nije napuštala Hrama, postila je, u molitvama danju i noću služila Bogu.
Starac Šimun nakon što je susreo Isusa kaže da sad može umrijet. „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru...jer vidješe oči moje Spasenje tvoje:“ Čitav je život iščekivao taj dan. Do u duboku starost nije se umorio čekajući. Oslijepio je od čekanja, ali čekao je. Živio je od nade da će susresti svjetlo, slavu i spasenje. Za koji tren ti živiš? Koji je to doživljaj koji kad se dogodi ćeš reći: sad mogu umrijet. Imaš li ga već?
Šimun prima dijete Isusa u naručje, i zahvaća ga zanos. Duh ga obuhvaća, prorokuje. Dijete u naručju mijenja naš život. Radost i blaženstvo njegova lica naš život ozaruje. Grubosti života, tvrdoći srca-samo nježnost dječja može biti lijekom. Primi dijete u naručje i postani čovjek. Primi dijete Isusa, i osjeti svjetlo, slavu i spasenje. Pričesti se!
Na današnji dan kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti ušli u svjetlo i sigurnost vječnog života. No, još važnije je pokraj materijalne svijeće upaliti svijeću u srcu; povjerovati Isusu iz Nazareta; početi čitati njegovu riječ i moliti se njemu, razgovarati s njime, postati mu prijatelj, te tako postati svjetlo neuništivo koje će druge rasvjetljivati, voditi u život; koje će u ovo društvo unijeti malo srca.
Ništa ne trebamo danas toliko koliko milijune svijeća upaljenih na Isusu iz Nazareta, ljudi koji vjeruju, koji se ne boje i koji znaju da je život neuništiv, te da je čovjek najsretniji kad je s Bogom.
Josip i Marija prikazuju Isusa u Hramu. Prikazuju Bogu ono najdraže što su od njega primili. Darom se osjećamo obdarenima sve dok dar doživljavamo darom. Blagoslov dara je u svijesti njegove nepotpune nezasluženosti. A iz osjećaja obdarenosti rađa se radost, zahvalnost i velikodušnost. Živjeti s darom znači neprestano izlaziti iz samog sebe; biti svjestan da bogatstvo moga života nije tek u meni, već mi dolazi i od drugih.
Ako se na dar naviknemo, počnemo ga doživljavati svojinom koja nam po prirodi stvari pripada-dar više nema snagu da išta dobro od nas učini. Daj ti meni moje što meni pripada! Sahne i počinje pothranjivati naš egoizam. Postajemo bešćutni, nezahvalni, nezasitni. Postajemo bačva bez dna. Koliko god darova primili, oni ne mogu proizvesti učinke. Dar, da bi bio vitalan-mora biti čuvan. A čuva se tako da se prikazuje. Bogu se daje na raspolaganje ono što smo besplatno primili. Ne identificirajući se s darom, već s Darovateljem. U trajnoj zahvalnosti, i spremnosti da dar bude od nas povučen. Tek dajući slobodu daru on obdaruje nas.
U Hramu je zacijelo bilo mnoštvo svijeta. Ali samo Šimun i Ana prepoznaju Boga. Od kud im tako oštro oko? Kakvi to trebamo biti za ne predvidjeti Boga u gužvi života? Sve piše; pročitajmo: Šimun bijaše pravedan, bogobojazan, iščekivaše Utjehu, Duh Sveti bijaše na njemu. Ana nije napuštala Hrama, postila je, u molitvama danju i noću služila Bogu.
Starac Šimun nakon što je susreo Isusa kaže da sad može umrijet. „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru...jer vidješe oči moje Spasenje tvoje:“ Čitav je život iščekivao taj dan. Do u duboku starost nije se umorio čekajući. Oslijepio je od čekanja, ali čekao je. Živio je od nade da će susresti svjetlo, slavu i spasenje. Za koji tren ti živiš? Koji je to doživljaj koji kad se dogodi ćeš reći: sad mogu umrijet. Imaš li ga već?
Šimun prima dijete Isusa u naručje, i zahvaća ga zanos. Duh ga obuhvaća, prorokuje. Dijete u naručju mijenja naš život. Radost i blaženstvo njegova lica naš život ozaruje. Grubosti života, tvrdoći srca-samo nježnost dječja može biti lijekom. Primi dijete u naručje i postani čovjek. Primi dijete Isusa, i osjeti svjetlo, slavu i spasenje. Pričesti se!
Na današnji dan kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti ušli u svjetlo i sigurnost vječnog života. No, još važnije je pokraj materijalne svijeće upaliti svijeću u srcu; povjerovati Isusu iz Nazareta; početi čitati njegovu riječ i moliti se njemu, razgovarati s njime, postati mu prijatelj, te tako postati svjetlo neuništivo koje će druge rasvjetljivati, voditi u život; koje će u ovo društvo unijeti malo srca.
Ništa ne trebamo danas toliko koliko milijune svijeća upaljenih na Isusu iz Nazareta, ljudi koji vjeruju, koji se ne boje i koji znaju da je život neuništiv, te da je čovjek najsretniji kad je s Bogom.