NEDJELJNO EVANĐELJE
Nedjeljno Evanđelje Iv2,1-12
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. Riječ Gospodnja. Vina nemaju!
'Vina nemaju!' Marija na svoj način ubrzava Isusov čas, trenutak mesijanskog pojavka. Njezina vjera sažima se u jednoj jedinoj rečenici koju upućuje slugama: 'Što god vam rekne, učinite!' ¸ I danas postoji Kana u mnogostrukim oblicima. Kana su svi oni koji su na kraju svojih snaga, kojima je iscrpljena sva svježina života i vjere. Ta nam je zgoda za ohrabrenje. Ono što mi možemo učiniti jest da naše prazne vrčeve ispunimo onime što imamo – možda svojim suzama – i da vjerujemo da će nam biti darovana punina slavlja, samo ako vjerujemo u promjenu koju će Isus učiniti. Poput slugu u Kani moramo poslušati Marijinu riječ i po njoj djelovati: 'Što god vam rekne, učinite“. Preuzmi liturgijski listić |
Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju. Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se m-oćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena. Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi. (Stjepan Lice) |