Isus nas treba
Evanđelje nam često pripovijeda o susretima Isusa i njegovih učenika. Evo prvog zabilježenog susreta. Sa Šimunom i Andrijom, te s Ivanom i Jakovom. Oni će, ‘prvopozvani’, čitavoga Isusova javnog djelovanja biti njegovi najbliskiji suradnici. Isus, premda je Bog, treba suradnike za veliku zadaću koju želi učiniti u svijetu. Riječ je o navještaju o blizini dolaska Božjega kraljevstva. Isus u tom poslanju želi najprije učenike, koji će biti poučljivi za njegovu riječ kako bi mu postali suradnici. Tako je bilo nekoć, tako je i danas.
Pitamo se možda; tko je to Isusov učenik danas? To je onaj tko je spreman najprije nasljedovati Isusa, to jest, živjeti onako kako to Evanđelje od nas zahtjeva, u svoj život neprestano ugrađivati 10 zapovijedi Božjih i po njima živjeti i tako se ponašati, tko je spreman živjeti Isusov moral, tko je spreman osluškivati Isusov glas, a to se može samo redovitošću pristupa sakramentima, osobito Svete mise i osobnim čitanjem Biblije, jer to nam je Isus ostavio kao svetu baštinu. Potom, Isusov je učenik onaj koji svjedoči O Isusu i ZA Isusa, koji govori drugima o njemu, ne s puno riječi, nego svjedočanstvom vlastita života. Mi ćemo sasvim jednostavno izgovoriti da smo kršćani i vjernici, da smo Isusovu učenici. No, što stoji iza toga? Svako evanđelje koje se čita na našim nedjeljnim misnim susretima započinje riječima ‘u ono vrijeme reče Isus svojim učenicima’. Jesam li se ikad trgnuo na te riječi, upitao govori li to Bog meni, je li to izgovorio moje ime i ima mi nešto važno reći, ili tek odmahnem rukom?
Nije Bog prestao danas govoriti ljudima, samo su drugi i drugačiji glasovi toliko glasniji i zaglušujući da se Božji glas ne čuje. Nikad više no danas nismo bili informiraniji, radio, televizija, internet, svakodnevni međuljudski razgovori, a nikad se manje nego danas nije govorilo o Bogu. Nikad više nije bilo pismenih ljudi nego je to danas, a nikad se manje nego danas nije čitalo Sveto pismo. Moram se upitati: koje mjesto u mom životu zauzima Bog? Čujem li njegov glas u buci drugih glasova? Evanđelje je zahtjevno, ono traži cijeloga čovjeka. Prvi učenici ostavljaju sve, baš sve i polaze za Isusom. Koliko smo toga mi današnji učenici spremni ostaviti, ostaviti se grijeha i loših navika… To je osobna iskaznica Isusovog učenika, na njoj ne piše samo tko si, nego kakav si! Što si učinio na bolje u svom životu nakon što si za Isusom pošao?
Ovo evanđelje priča i o današnjim konkretnim Isusovim učenicima, a to su svećenici. Kako njih doživljavam? Jedan svećenik priča, shvatio sam svoju zadaću kad me je jedno dijete stojeći ispred velikoga križa ‘krajputaša’, propinjući se na prste da dohvati križ, jednostavno zamolilo da ga podignem, a onda, kad sam ga podigao mališan je na brzinu poljubio križ, spustio sam ga a on se radosno otišao igrati dalje. Koliko je ljudi koji bi kao taj dječak trebali nekoga da ih podigne kako bi dohvatiti Isusa, približili mu se? To su toliki naši suvremenici koji se osjećaju rastrgani, nesigurni, koji ne znaju pravoga smisla ni cilja svoga života, u sebi nose razne krize, teško im je. Svi oni trebaju nekoga da ih podigne, pomogne u njihovim traženjima. Treba im netko da ih podigne da dosegnu Isusa, da ga upoznaju i približe mu se.
Isus je taj zadatak povjerio ponajprije roditeljima, ali na poseban način onima koje je pozvao u duhovno zvanje: svećenicima. Svijet s pravom od njih očekuje da ga podižu, da ga približavaju Isusu. Pozvani smo podizati današnjega čovjeka. A kako se čovjeka podiže, nisu to otkrili svećenici, to nas je poučio sam Isus. On je prvi podizao k Bogu sve koji su posrnuli, koji su razočarani pali, koji više nisu mogli Boga ‘dohvatiti’ jer su se predaleko od njega udaljili. Za taj prevažan posao Isus i danas treba suradnike. Novim naraštajima treba dati Boga, dati istinu, smisao života koji samo Isus otkriva. Zato nas Isus treba.
Pitamo se možda; tko je to Isusov učenik danas? To je onaj tko je spreman najprije nasljedovati Isusa, to jest, živjeti onako kako to Evanđelje od nas zahtjeva, u svoj život neprestano ugrađivati 10 zapovijedi Božjih i po njima živjeti i tako se ponašati, tko je spreman živjeti Isusov moral, tko je spreman osluškivati Isusov glas, a to se može samo redovitošću pristupa sakramentima, osobito Svete mise i osobnim čitanjem Biblije, jer to nam je Isus ostavio kao svetu baštinu. Potom, Isusov je učenik onaj koji svjedoči O Isusu i ZA Isusa, koji govori drugima o njemu, ne s puno riječi, nego svjedočanstvom vlastita života. Mi ćemo sasvim jednostavno izgovoriti da smo kršćani i vjernici, da smo Isusovu učenici. No, što stoji iza toga? Svako evanđelje koje se čita na našim nedjeljnim misnim susretima započinje riječima ‘u ono vrijeme reče Isus svojim učenicima’. Jesam li se ikad trgnuo na te riječi, upitao govori li to Bog meni, je li to izgovorio moje ime i ima mi nešto važno reći, ili tek odmahnem rukom?
Nije Bog prestao danas govoriti ljudima, samo su drugi i drugačiji glasovi toliko glasniji i zaglušujući da se Božji glas ne čuje. Nikad više no danas nismo bili informiraniji, radio, televizija, internet, svakodnevni međuljudski razgovori, a nikad se manje nego danas nije govorilo o Bogu. Nikad više nije bilo pismenih ljudi nego je to danas, a nikad se manje nego danas nije čitalo Sveto pismo. Moram se upitati: koje mjesto u mom životu zauzima Bog? Čujem li njegov glas u buci drugih glasova? Evanđelje je zahtjevno, ono traži cijeloga čovjeka. Prvi učenici ostavljaju sve, baš sve i polaze za Isusom. Koliko smo toga mi današnji učenici spremni ostaviti, ostaviti se grijeha i loših navika… To je osobna iskaznica Isusovog učenika, na njoj ne piše samo tko si, nego kakav si! Što si učinio na bolje u svom životu nakon što si za Isusom pošao?
Ovo evanđelje priča i o današnjim konkretnim Isusovim učenicima, a to su svećenici. Kako njih doživljavam? Jedan svećenik priča, shvatio sam svoju zadaću kad me je jedno dijete stojeći ispred velikoga križa ‘krajputaša’, propinjući se na prste da dohvati križ, jednostavno zamolilo da ga podignem, a onda, kad sam ga podigao mališan je na brzinu poljubio križ, spustio sam ga a on se radosno otišao igrati dalje. Koliko je ljudi koji bi kao taj dječak trebali nekoga da ih podigne kako bi dohvatiti Isusa, približili mu se? To su toliki naši suvremenici koji se osjećaju rastrgani, nesigurni, koji ne znaju pravoga smisla ni cilja svoga života, u sebi nose razne krize, teško im je. Svi oni trebaju nekoga da ih podigne, pomogne u njihovim traženjima. Treba im netko da ih podigne da dosegnu Isusa, da ga upoznaju i približe mu se.
Isus je taj zadatak povjerio ponajprije roditeljima, ali na poseban način onima koje je pozvao u duhovno zvanje: svećenicima. Svijet s pravom od njih očekuje da ga podižu, da ga približavaju Isusu. Pozvani smo podizati današnjega čovjeka. A kako se čovjeka podiže, nisu to otkrili svećenici, to nas je poučio sam Isus. On je prvi podizao k Bogu sve koji su posrnuli, koji su razočarani pali, koji više nisu mogli Boga ‘dohvatiti’ jer su se predaleko od njega udaljili. Za taj prevažan posao Isus i danas treba suradnike. Novim naraštajima treba dati Boga, dati istinu, smisao života koji samo Isus otkriva. Zato nas Isus treba.