Idem za tobom Isuse
Galama. Vrištanje. Smijeh. Budim se, ustajem i odlazim do prozora. Vidim masu ljudi kako hrli na jedno mjesto. Oblačim se i izlazim na ulicu. U lice mi se unosi mjesni razvratnik, kesi se, zaudara po alkoholu i kaže: „Ajdeee, idemo na zabavu godine! Hajdemo se gostiti!
Trči sa mnom da uhvatimo najbolja mjesta na predstavi!“. Uspijevam istrgnuti nadlakticu iz njegovih prljavih šapa i tjeram ga od sebe. Tada nailazim na ženu koja sitnim korakom, pognute glave, licem zaogrnutim u maramu žuri prema istom mjestu. I dok prolazi pored mene diže pogled. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Susret mog i njezinog pogleda. Pogled koji govori: „Pođi sa mnom. Trebat ćeš mi. Svjedočit ćeš.“
Žena koja joj vjerno prati korak, hvata me za ruku i povlači za sobom. Ne opirem se. Idem. Drugom rukom prekrivam lice maramom i slijedim ove dvije žene. Zaustavljamo se u blizini. Probijamo se kroz masu. Odjednom čujem: „Marijo! Marijo!“, žena se okreće i juri prema visokom mladiću. On je grli i kaže da su nekoga čovjeka uhitili i da mu žele suditi.
Netko me trese za rukav. Okrećem se, a druga žena, kako sam čula Magdalena, govori mi: „To je njezin sin. Ne znaš ga?“. Rekoh: „Ne pamtim ga.“. Nastavi ona uzbuđeno: „Ovo je njegova majka Marija. Majka našeg dobroga Učitelja. Uhitili su ga i sudit će mu. Njemu, najnevinijoj krvi!“.
Nisam joj odgovorila, ali sam pomislila: Ma što to pričaš. Ako mu sva ova svjetina želi suditi, mora biti kriv za nešto. Negdje je pogriješio. I tada…aaa! Kao oštar mač osuđenik diže pogled i kraj svih ljudi zariva se poput ledenica u moje oči i hladni trnci prođoše mi kroz svo tijelo. Bistar, nedvosmislen, čist pogled koji me svu pročitao. Pogled koji mi je prodro do najdubljeg dijela duše i rekao: „ Ako sam kriv, dokaži. Ako pak nisam, zašto me udaraš.“. To je pogled nevinoga od kojega mi koljena klecaju i zastaje dah.
Vuku me za ruku. Marija i Magdalena slijede muškarca Petra i mladića Ivana. Još jedan pogled na nevinoga i toplina me svu obuzima. Hladna noć ugrijana jednim pogledom. Trzaju ga. U lancima ga odvode. Ljudi pričaju da ga odvlače Pilatu. Nekolicina ljudi vuče Petra. On ih odguruje, plačući i čupajući se za kosu gleda prema osuđeniku, pa prema Mariji i bježi. Ne vidim ga više. Ostajemo Ivan, Magdalena i ja uz Mariju.
Marija usporava hod. Naslanja se na zid uske uličice i spušta se do poda. Djeluje umorno. Hvatam je za rame i spuštam se. Tu je vidim prvi puta da plače. Grohotom plače, a ja skidam svoju maramu i brišem joj suze. Klečim kraj nje i privijam si je na prsa. Ne znam tko je ona i ne znam tko joj je sin. Nije ni važno. Jer vidjeti kako majci oduzimaju dijete - plod utobe njezine otkinut od nje, bol je koja reže i moje srce. Tako plače samo majka koja se budi iz sna radi toga što osjeća da njezinom sinu nanose bol. On, plod njezine ženstvenosti, nježnosti, suosjećanja, strpljenja, mira i ljubavi postaje igračkom onih koji su isto tako rođeni od majki, ali majki koje će oplakivati njihova zla djela.
Hvatam je za ramena i podižem skupa s Ivanom. Prepuštam Mariju u njegove ruke. Ivan je sa suzama u očima čvrsto prihvaća uz sebe. Gledajući je s poštovanjem, hrabri je i govori da idemo za njim. Pilat uvodi Marijinog sina u svoje prostorije. Slabo čujemo što Pilat govori jer je velika galama oko nas. Vidimo samo da upire svojim vojnicima na jedno mjesto. Oh, znali smo gdje ga vode. Stup za bičevanje. Tu Marija uzvikuje: „Ne Isuse! Ne dopusti si ovakvo poniženje i bol!“. Svo troje stoje pognutih glava. Tupim, razočaranim pogledom gledaju u tlo. Gorčina zahvaća i moje srce. Za mene više nema dvojbe. Moramo ga pratiti.
Trči sa mnom da uhvatimo najbolja mjesta na predstavi!“. Uspijevam istrgnuti nadlakticu iz njegovih prljavih šapa i tjeram ga od sebe. Tada nailazim na ženu koja sitnim korakom, pognute glave, licem zaogrnutim u maramu žuri prema istom mjestu. I dok prolazi pored mene diže pogled. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Susret mog i njezinog pogleda. Pogled koji govori: „Pođi sa mnom. Trebat ćeš mi. Svjedočit ćeš.“
Žena koja joj vjerno prati korak, hvata me za ruku i povlači za sobom. Ne opirem se. Idem. Drugom rukom prekrivam lice maramom i slijedim ove dvije žene. Zaustavljamo se u blizini. Probijamo se kroz masu. Odjednom čujem: „Marijo! Marijo!“, žena se okreće i juri prema visokom mladiću. On je grli i kaže da su nekoga čovjeka uhitili i da mu žele suditi.
Netko me trese za rukav. Okrećem se, a druga žena, kako sam čula Magdalena, govori mi: „To je njezin sin. Ne znaš ga?“. Rekoh: „Ne pamtim ga.“. Nastavi ona uzbuđeno: „Ovo je njegova majka Marija. Majka našeg dobroga Učitelja. Uhitili su ga i sudit će mu. Njemu, najnevinijoj krvi!“.
Nisam joj odgovorila, ali sam pomislila: Ma što to pričaš. Ako mu sva ova svjetina želi suditi, mora biti kriv za nešto. Negdje je pogriješio. I tada…aaa! Kao oštar mač osuđenik diže pogled i kraj svih ljudi zariva se poput ledenica u moje oči i hladni trnci prođoše mi kroz svo tijelo. Bistar, nedvosmislen, čist pogled koji me svu pročitao. Pogled koji mi je prodro do najdubljeg dijela duše i rekao: „ Ako sam kriv, dokaži. Ako pak nisam, zašto me udaraš.“. To je pogled nevinoga od kojega mi koljena klecaju i zastaje dah.
Vuku me za ruku. Marija i Magdalena slijede muškarca Petra i mladića Ivana. Još jedan pogled na nevinoga i toplina me svu obuzima. Hladna noć ugrijana jednim pogledom. Trzaju ga. U lancima ga odvode. Ljudi pričaju da ga odvlače Pilatu. Nekolicina ljudi vuče Petra. On ih odguruje, plačući i čupajući se za kosu gleda prema osuđeniku, pa prema Mariji i bježi. Ne vidim ga više. Ostajemo Ivan, Magdalena i ja uz Mariju.
Marija usporava hod. Naslanja se na zid uske uličice i spušta se do poda. Djeluje umorno. Hvatam je za rame i spuštam se. Tu je vidim prvi puta da plače. Grohotom plače, a ja skidam svoju maramu i brišem joj suze. Klečim kraj nje i privijam si je na prsa. Ne znam tko je ona i ne znam tko joj je sin. Nije ni važno. Jer vidjeti kako majci oduzimaju dijete - plod utobe njezine otkinut od nje, bol je koja reže i moje srce. Tako plače samo majka koja se budi iz sna radi toga što osjeća da njezinom sinu nanose bol. On, plod njezine ženstvenosti, nježnosti, suosjećanja, strpljenja, mira i ljubavi postaje igračkom onih koji su isto tako rođeni od majki, ali majki koje će oplakivati njihova zla djela.
Hvatam je za ramena i podižem skupa s Ivanom. Prepuštam Mariju u njegove ruke. Ivan je sa suzama u očima čvrsto prihvaća uz sebe. Gledajući je s poštovanjem, hrabri je i govori da idemo za njim. Pilat uvodi Marijinog sina u svoje prostorije. Slabo čujemo što Pilat govori jer je velika galama oko nas. Vidimo samo da upire svojim vojnicima na jedno mjesto. Oh, znali smo gdje ga vode. Stup za bičevanje. Tu Marija uzvikuje: „Ne Isuse! Ne dopusti si ovakvo poniženje i bol!“. Svo troje stoje pognutih glava. Tupim, razočaranim pogledom gledaju u tlo. Gorčina zahvaća i moje srce. Za mene više nema dvojbe. Moramo ga pratiti.
On privezan užetima i okovima, ne mijenja svoj pogled. Izgleda kao da zna što će mu se dogoditi i ne odbija to što ga čeka. On ne vrišti, ne uzvraća na uvrede, ne trga se iz okova, ne odmahuje glavom, ne brani se. Spuštene glave, bez opiranja ide kamo ga vuku. Takvu blagost u pogledu, mir i poniznost nisam nikada osjetila. Najbliži tomu bio je pogled moga oca. Jedino roditeljska ljubav bila je blizu osjećaja koji su isijavali iz Isusa i prodirali poput mekih sunčevih zraka kroz cijelo moje biće. Ispred mene svećenici odmahuju rukama i odlaze. Zvuk biča drma mi cijelo tijelo. Dižem pogled i udarac, pa još jedan, pa još jedan i tako se nižu u nedogled. Aaaaaa mijenjaju bičeve, uzimaju u ruke ta razbojnička oružja i mlate po njemu.
|
I vidim svoje ruke krvave od njegove krvi koja je sa bičeva frcala po meni i shvaćam da se ne razlikujem od tih strvinara. Isti smo, jer i moje je srce tvrdo kao kamen i studen mi srcem hara. Vidim kako se oči njegove majke pune suzama i klize niz njezino lice. Svaka suza koja poteče prolazi kroz brazde na njezinom licu. Svaka suza vraća sjećanje, vraća uspomene koje natapaju godine života provedene s njim. U tim se suzama zrcale trenutci odgoja, igre, majčinstva, ljubavi, pažnje. U tim su suzama sve njegove ikada izgovorene riječi, doživljeni dodiri, miris kose, besane noći. Svaka njezina suza je tješenje, zagrljaj, miris i slika nade. Te su oči preplavljene svime što je učinio za druge. Ozdravljenja, ohrabrenja, podizanja iz mrtvih, sva njegova čuda počevši od pretvorbe vina u Kaani. Kakvu priču su mi ispričale te suze. Vidjela sam u njezinim suzama neviđeno i doživjela nemoguće. Za svetim čovjekom i svetom ženom hodam od onoga trenutka kad me pogledala na ulici. Ne za osuđenikom, sinom neke majke, nego za svetim čovjekom.
Krvavog i izranjavanog sveca vuku po podu i odvlače da ga sami među sobom trgaju, pljuju i izvrijeđaju. A Marija, ona više ne gleda u njegovo ispačeno tijelo što ga vuku po podu. Ona skida svoju maramu i u suzama kupi svečevu krv. Spuštam se na koljena i činim isto što i ona. Samo kap njegove krvi koja se miješa s njezinim suzama pretvorila bi moje kameno srce u srce od mesa. To može samo presveta krv Mesije, Sina Božjega. Dok kupim njegovu krv, dižem pogled i vidim Ivana koji sjedi skupljen uza zid i plače. Ivan i ja se razumijemo. Jasno nam je oboma da čovjek čiju krv gledamo otkupljuje naše zloće. Ivan, Isusov prijatelj, učenik i vjerni pratioc ne bi morao vidjeti više od onoga što je već vidio. Već mu duša dovoljno cvili. No briše suze i hrabro ustaje, podiže Mariju, Magdalenu i mene i vodi nas dalje za Isusom.
Čekamo da Pilat izvede Isusa i još uvijek se nadamo da je patnji kraj. Pilat izlazi, a iza njega i Isus. Igra bešćutnih vojnika je upalila. Sva se svjetina smije kralju odjevenom u grimizno platno s trnovom krunom duboko zarivenom u čelo. I jasno nam je. Ovo je tek početak. Masa kliče: „Razapni! Razapni!! Pusti Barabu!“. Tako i biva. Dobit će što traže. Svoga kralja i Spasitelja poniženog do smrti, smrti na križu. Marija zaleđenog lica promatra kako na sveto tijelo njezinog sina natovaraju preteški drveni križ. A on, on koji sve može i ima svu vlast, prihvaća naredbu svoga Oca i ne samo da prihvaća već grli što mu je gorko, želi što Otac njegov želi. Miluje svoj križ i stavlja ga na leđa.
Počinje uspinjanje po gori. Ne mogu vjerovati što se događa. Stojim uz zidine grada i pokušavam odvratiti pogled od svega. Možda, kada opet okrenem glavu, ću se probuditi i vidjeti Isusa – kralja u crvenom grimizu, kako sa zlatnom krunom umjesto trnove krune i zlatim žezlom umjesto križa prolazi ulicama grada, a ljudi ga slave i časte. Tako, gledam preko zidina i vidim strahotu. Mlad čovjek obješen. Drhtim i padam od grozote koju sam vidjela. Ivan me tješi i govori tko je mladić. Juda, Isusov učenik poput Ivana, ali mržnja, crnilo i pohlepa zamijenili su sve što je ikada čuo i vidio od Isusa. U svom jadu poljupcem ga je izdao. Pogađa me sudbina čovjeka koji znakom prijateljstva i vjernosti – poljupcem, izdaje svog najvećeg prijatelja i zaštitnika. Iako njegov i moj Spasitelj oprašta, jer vlastan je odriješiti nas svakoga grijeha, Juda okončava svoj život jer si sam ne može oprostiti zlo koje je učinio. Slobodu koju je dobio od svog učitelja iskoristio je kako ne treba. Obećao se zlom crnilu, a onda ostao sam i prazan poput suhe pustinje ili beživotne lešine prepuštene strvinarima i crvima.
Pokušavam uhvatiti korak s Marijom koja žalosno prati svoje dijete i promatram ga kako bezuvjetno vuče svoje izmrcvareno tijelo i na njemu težak križ. Navlače ga i pljuju sa svih strana, a on nesebično krvlju svojom svetom natapa ulice našega grada. Vidjela sam gdje dva puta pada. Tupi udarac križa i njegova tijela.
Nedugo nakon drugog njegovog pada, spotičem se o kamen na putu, padam i u padu, kroz obrise drugih prolaznika vidim svog Isusa kako pada. Treći puta pada i udara licem o tlo. Tu nam se susreću pogledi. Moj izdajnički pogled u kojem on vidi kako mu majku držim za ruku, a njega srcem svojim optužujem. O kakav jad mi puni dušu. Udišem i kroz suze se ogledavam u njegovom oku. Jasno vidim sebe kako u bijeloj haljini s majkom blagujem njegovo pashalno tijelo i krv. Oprašta mi svaki izdajnički poljubac i dopušta mi da shvatim kako ostavlja uspomenu na njega koja je sveta i vječna. Uspomenu slavlja i radosti.
Krvavog i izranjavanog sveca vuku po podu i odvlače da ga sami među sobom trgaju, pljuju i izvrijeđaju. A Marija, ona više ne gleda u njegovo ispačeno tijelo što ga vuku po podu. Ona skida svoju maramu i u suzama kupi svečevu krv. Spuštam se na koljena i činim isto što i ona. Samo kap njegove krvi koja se miješa s njezinim suzama pretvorila bi moje kameno srce u srce od mesa. To može samo presveta krv Mesije, Sina Božjega. Dok kupim njegovu krv, dižem pogled i vidim Ivana koji sjedi skupljen uza zid i plače. Ivan i ja se razumijemo. Jasno nam je oboma da čovjek čiju krv gledamo otkupljuje naše zloće. Ivan, Isusov prijatelj, učenik i vjerni pratioc ne bi morao vidjeti više od onoga što je već vidio. Već mu duša dovoljno cvili. No briše suze i hrabro ustaje, podiže Mariju, Magdalenu i mene i vodi nas dalje za Isusom.
Čekamo da Pilat izvede Isusa i još uvijek se nadamo da je patnji kraj. Pilat izlazi, a iza njega i Isus. Igra bešćutnih vojnika je upalila. Sva se svjetina smije kralju odjevenom u grimizno platno s trnovom krunom duboko zarivenom u čelo. I jasno nam je. Ovo je tek početak. Masa kliče: „Razapni! Razapni!! Pusti Barabu!“. Tako i biva. Dobit će što traže. Svoga kralja i Spasitelja poniženog do smrti, smrti na križu. Marija zaleđenog lica promatra kako na sveto tijelo njezinog sina natovaraju preteški drveni križ. A on, on koji sve može i ima svu vlast, prihvaća naredbu svoga Oca i ne samo da prihvaća već grli što mu je gorko, želi što Otac njegov želi. Miluje svoj križ i stavlja ga na leđa.
Počinje uspinjanje po gori. Ne mogu vjerovati što se događa. Stojim uz zidine grada i pokušavam odvratiti pogled od svega. Možda, kada opet okrenem glavu, ću se probuditi i vidjeti Isusa – kralja u crvenom grimizu, kako sa zlatnom krunom umjesto trnove krune i zlatim žezlom umjesto križa prolazi ulicama grada, a ljudi ga slave i časte. Tako, gledam preko zidina i vidim strahotu. Mlad čovjek obješen. Drhtim i padam od grozote koju sam vidjela. Ivan me tješi i govori tko je mladić. Juda, Isusov učenik poput Ivana, ali mržnja, crnilo i pohlepa zamijenili su sve što je ikada čuo i vidio od Isusa. U svom jadu poljupcem ga je izdao. Pogađa me sudbina čovjeka koji znakom prijateljstva i vjernosti – poljupcem, izdaje svog najvećeg prijatelja i zaštitnika. Iako njegov i moj Spasitelj oprašta, jer vlastan je odriješiti nas svakoga grijeha, Juda okončava svoj život jer si sam ne može oprostiti zlo koje je učinio. Slobodu koju je dobio od svog učitelja iskoristio je kako ne treba. Obećao se zlom crnilu, a onda ostao sam i prazan poput suhe pustinje ili beživotne lešine prepuštene strvinarima i crvima.
Pokušavam uhvatiti korak s Marijom koja žalosno prati svoje dijete i promatram ga kako bezuvjetno vuče svoje izmrcvareno tijelo i na njemu težak križ. Navlače ga i pljuju sa svih strana, a on nesebično krvlju svojom svetom natapa ulice našega grada. Vidjela sam gdje dva puta pada. Tupi udarac križa i njegova tijela.
Nedugo nakon drugog njegovog pada, spotičem se o kamen na putu, padam i u padu, kroz obrise drugih prolaznika vidim svog Isusa kako pada. Treći puta pada i udara licem o tlo. Tu nam se susreću pogledi. Moj izdajnički pogled u kojem on vidi kako mu majku držim za ruku, a njega srcem svojim optužujem. O kakav jad mi puni dušu. Udišem i kroz suze se ogledavam u njegovom oku. Jasno vidim sebe kako u bijeloj haljini s majkom blagujem njegovo pashalno tijelo i krv. Oprašta mi svaki izdajnički poljubac i dopušta mi da shvatim kako ostavlja uspomenu na njega koja je sveta i vječna. Uspomenu slavlja i radosti.
Ljudsko obličje već ga je odveć izmorilo i teško se podiže rukama, ali ustaje, odvaja se od zemlje i prašine i diže se svome križu. Marija me brižno diže s poda i otresa mi zemlju s haljine. Njezin stisak ruke nakon pada jednak je stisku ruke koji bi pružila svome sinu dok se podizao sa zemlje. Njemu ne može pomoći. On to niti ne očekuje od nje, ali meni treba pomoć i ona to majčinski svesrdno čini.
Hodamo uz njega. Naš učitelj posvetio je cijeli svoj život poučavanju. Mariju od svojih najranijih dana, a mene od početka svoje muke. Dok nosi križ on ne koči svoju milost. Tada je zapravo najviše pušta iz sebe: oprašta grijehe, sprijateljuje se s onim koji suosjeća i pomaže mu nositi križ, tješi one koji tješe njega, daje svoj lik onoj koja mu pruža čisti rubac utjehe i konačno dolazi na brdo zvano Lubanjsko i pristaje biti čavlima proboden i tako obješen na križ. |
Djeluje bespomoćno, a daje najveći dar čovječanstvu. Daje sve što se može dati – svoj život. Kada mu zariju čavle u ruke, podignu ga da visi i probodu mu kopljem bok da uguše plamen negovog srca, bilo koje i u meni kuca, dah koji nam svima daje život, on viče: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“. To je ljubav iznad svih ljubavi. Ona koja ne postavlja uvjete, ne traži ništa zauzvrat, a daje sve što se može tražiti – slobodu. To je ljubav koja i u posljednjem času našega života kaže: „Biraj! Ne osuđujem sve što si do sada učinio. Biraj u slobodi koju imaš čitav život. I kad te tvoji grijesi i zloće osude, pogrde i prikuju za križ, u posljednoj sekundi svoga života ne zaboravi da još uvijek možeš birati.
I ako me izabereš, bit ćeš istoga dana samnom u Raju. Rekao sam ti: dovršeno je. I zaista jest.
Moja je žrtva nad svim žrtvama. Tvoji su grijesi oprani mojom krvlju.
Ljubav i slobodu, dijete moje, nisi osjetio ako barem svoj posljednji dah nisi izdahnuo sa mnom.“
I ako me izabereš, bit ćeš istoga dana samnom u Raju. Rekao sam ti: dovršeno je. I zaista jest.
Moja je žrtva nad svim žrtvama. Tvoji su grijesi oprani mojom krvlju.
Ljubav i slobodu, dijete moje, nisi osjetio ako barem svoj posljednji dah nisi izdahnuo sa mnom.“
/A.P./