Bog nije Bog mrtvih, nego živih!
Sinovi smo Božji, jer smo sinovi USKRSNUĆA. Vjera u uskrsnuće ne živi od dokaza, nego do iskustva Kristove otkupljenosti. Vjera u prekogrobni život i uskrsnuće često je sumnja i dobrim kršćanima. Ipak je Krist svojim uskrsnućem dao sigurnost i našem uskrsnuću.
U svom propovjedanju Isus utvrđuje vjeru u uskrsnuće od mrtvih. Evanđeoska slika o ženidbi koja po uskrsnuću „prestaje“ otkriva nam da je život uskrsnuća potpuna novost. Uskrsnuće nije jednostavni nastavak života, nego rođenje na „novi život.“
Uskrsnućem, dakle, prestaju sve veza zemaljskog života. „Padaju“-prestaju veze obitelji i prijateljstva, braka i poznanstva. Nema više: muž., žena, majka, kći, otac, sin, unuk, djed, prijatelj, prijateljica, rođak, ne-rođak...u novom su životu svi „jedan u Kristu.“ Premda još ne nosimo u sebi jasnoću i sigurnost tog vječnog određenja, ipak već sada u sebi imamo taj život. Riječ nam Božja to jasno govori: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim: djeca smo Božja; Duh Kristov ispunja i srca naša i nismo tuđinci, nego ukućani Božji. Boga smijemo zvati Ocem. Zar to nisu dovoljna jamstva za jedinstveni život u Bogu koji struji u našem biću i siguran je temelj za nadu vječnog života u Bogu.
Moramo shvatiti da mi već ovdje na zemlji gradimo svoju budućnost, svoju vječnost. Sveti Ivan to nam jasno poručuje izazovom ljubavi: „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću“ (1Iv3,14). To nam je izazov i poziv!
Već ovdje na zemlji možemo živjeti nebo! To je život u ljubavi, život za dobro drugih. To je život davanja. To je tajna umiranja koje postaje poput sjemena u zemlji: klica tog novog neuništivog života.
U svom propovjedanju Isus utvrđuje vjeru u uskrsnuće od mrtvih. Evanđeoska slika o ženidbi koja po uskrsnuću „prestaje“ otkriva nam da je život uskrsnuća potpuna novost. Uskrsnuće nije jednostavni nastavak života, nego rođenje na „novi život.“
Uskrsnućem, dakle, prestaju sve veza zemaljskog života. „Padaju“-prestaju veze obitelji i prijateljstva, braka i poznanstva. Nema više: muž., žena, majka, kći, otac, sin, unuk, djed, prijatelj, prijateljica, rođak, ne-rođak...u novom su životu svi „jedan u Kristu.“ Premda još ne nosimo u sebi jasnoću i sigurnost tog vječnog određenja, ipak već sada u sebi imamo taj život. Riječ nam Božja to jasno govori: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim: djeca smo Božja; Duh Kristov ispunja i srca naša i nismo tuđinci, nego ukućani Božji. Boga smijemo zvati Ocem. Zar to nisu dovoljna jamstva za jedinstveni život u Bogu koji struji u našem biću i siguran je temelj za nadu vječnog života u Bogu.
Moramo shvatiti da mi već ovdje na zemlji gradimo svoju budućnost, svoju vječnost. Sveti Ivan to nam jasno poručuje izazovom ljubavi: „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću“ (1Iv3,14). To nam je izazov i poziv!
Već ovdje na zemlji možemo živjeti nebo! To je život u ljubavi, život za dobro drugih. To je život davanja. To je tajna umiranja koje postaje poput sjemena u zemlji: klica tog novog neuništivog života.
Hvala ti, Isuse, za uskrsnuće mrtvih i hvala ti za vječni život. Imam osjećaj, Isuse, da bi ti htio da nebo bude već ovdje na zemlji, u svakoj kući, u svakoj zajednici i u svakom srcu. Želiš da ono počne već u našem ovozemaljskom životu, a trajno i vječno ostaje u nama samo ono što je dobro,
što ne propada već se nastavlja u vječnosti.
I vjerujem, Isuse, da želiš da već ovdje na zemlji ne bude zavisti ni ljubomore među ljudima, da svi mogu biti slobodni i sretni. Vjerujem, Isuse, da želiš da ljudi već ovdje na zemlji ne žive tjeskobno i zarobljeni materijalnim, nego da im srce uzdižeš prema gore, gdje su prave radosti koje već sada mogu ispuniti srce mirom.
što ne propada već se nastavlja u vječnosti.
I vjerujem, Isuse, da želiš da već ovdje na zemlji ne bude zavisti ni ljubomore među ljudima, da svi mogu biti slobodni i sretni. Vjerujem, Isuse, da želiš da ljudi već ovdje na zemlji ne žive tjeskobno i zarobljeni materijalnim, nego da im srce uzdižeš prema gore, gdje su prave radosti koje već sada mogu ispuniti srce mirom.