Kome pripadamo
Nije sigurno kada je to čovjek po prvi put izgovorio famozne riječi: „To je moje!“, ali od tada pa do danas nije prošao ni jedan dan, a da mi, ili oni prije nas, nismo s manjim ili većim ponosom ustvrdili kako je nešto-naše. Posjedovati. Biti vlasnik. Imati. Imati „vlasnički list.“ To su pojmovi koji s nevjerojatnom snagom mijenjaju život svakog čovjeka. Nije ni bitna veličina posjeda, njegova vrijednost, dovoljan je samo pojam vlasništva da se mi, od ljubaznih, simpatničnih, velikodušnih ljudi, preobrazimo u neljubazne, nesimpatične i uskogrudne osobe.
Naš „vlasnički list“ nikada nije dovoljno velik. I nikada mi na njega ne stavljamo točku. Samo zareze. I točkice. |
U našoj opsjednutosti za što većim posjedovanjem dolazi do preokreta u nama. Mi koji smo, do jučer, vladali, gospodarili različitim stvarima i vrijednostima, odjednom od velikih vlasnika promećemo se u robove tih istih stvari. Postajemo njihove ponizne sluge, a da toga nismo ni svjesni. Stvari počinju vladati s nama. Jako često mi se počnemo poistovjećivati s onim što posjedujemo. Moja osobnost, moja vrijednost počinje izranjati iz onoga, iz stvari, izvan mene, a ne iz onoga u meni. Sve je to začinjeno megalomanskim ljudskim apetitom za što većom količinom stvari (i ne samo stvari) u svom posjedu, predstavlja nevjerojatno plodno tlo u koje je posijano sjeme iz kojeg neprestano niču „moderno bogovi!“ i to kao gljive poslije kiše.
„Bit ćete kao bogovi!“ Kako to lijepo zvuči. Pune su ti uši. I glava. Zato čovjek neprestano, tijekom života, čezne za što većim posjedom i sa zadivljenošću i zavišću gleda one koji su se uspeli koju stubu više od njega. Dok im gleda u pete ponizan je, poslušan; ali ako ih pretekne onda postaje silnik kao i oni još do maloprije. Tako funkcionira ovaj svijet. Najprije nemamo ništa, pa dođemo do nečega, pa vladamo, pa onda želimo još više vlasti da bi na kraju postali ioni kojima drugi vladaju. Nama koji smo odlučili „imati, a ne biti“ vladaju svi. Vlada sve i svatko.
U filmu „Oh, Bože“ govori se o tome zašto su Adam i Eva bili goli u raju zemaljskom. Zašto nisu nosili nikakvu odjeću? Zato, jer je Bog znao da jednom kada budu imali na sebi odjeću onda će poželjet na odjeći imati i džepove, a jednom kada budu na odjeći imali džepove onda će u džepovima poželjeti imati novac. I tu je priči kraj. Ili je tek početak.
Sve to, pod svaku cijenu želi zavladati čovjekom i zauzeti ono mjesto u čovjekovu životu koje isključivo pripada Bogu. Naš je problem što previše „bogova“ upravlja našim životima, a njima je nemoguće udovoljiti. Mi se jadni mučimo i trudimo, koliko možemo, sve više svoje slobode predajemo u njihove ruke, ali oni su nezasitni. Dati „caru carevo“ zna ponekad biti puno više nego što smo mi to u stanju učiniti. I to uz najbolju volju.
I evo nas do današnjeg evanđelja. Farizeji su odlučili konačno se osloboditi neugodnosti u liku Isusa iz Nazareta. Osmislili su stupicu zajedno sa svojim protivnicima-Herodovcima, koji za razliku od Farizeja, nisu bili protivnici poreza koje je Rim nametnuo.Postavljaju Isusu pitanje na koje bilo koji odgovor znači za Isusa puno problema. „Je li dopušteno dati porez caru ili nije ?“
Pitaju Isusa treba li priznavati Cezarov autoritet i platiti porez? Ako Isus to potvrdi, ugodit će Herodovcima, ali će postati još veći neprijatelj Farizeja i ono najbitnije-neprijatelj naroda, koji uvijek mrzi bilo koje i bilo čije poreze. Ako pak Isus kaže da poreze ne treba plaćati postat će državni neprijatelj broj jedan i onaj koji buni narod, pa će tako navući na sebe bijes Rima. Farizejima nije bitan Isusov odgovor. Svaki im je odgovarao, jer je njima bilo najbitnije osloboditi se ovog problematičnog Nazarećanina po imenu Isus. Isusov odgovor je, kao i uvijek, poražavajući za njegove protivnike, „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“.
Isus od njih prije odgovora traži neka mu pokažu rimski denar. Na njemu je slika Cezarova i njegov natpis. Kojim se tvrdi da je to njegovo vlasništvo. Dakle carevo. Vlade su potrebne, porezi se moraju plaćati, parking nije besplatan i svaka zemlja ima svoga „cezara“, svoga „cara“ neke vrste. Dakle podajte caru carevo, ali ne dirajte u ono što pripada Bogu.
A kome mi pripadamo? „ Da htjeli bismo da nam netko kaže kome pripadamo.“ Čiji smo? Ponekad se uistinu čini da pripadamo „caru“ ili svome poslu. Ili hobiju. Ponekad (e kad bi bilo samo ponekad) se čini da s nama vladaju stvari koje posjedujemo. I onda kome mi uistinu pripadamo? Pogledajte bilo koju osobu oko sebe. Čiji natpis, čiji potpis vidite na toj osobi?
Svaki je čovjek stvoren na „sliku Božju“. Zato ne može biti dileme oko ovog pitanja. Podajte sebe Bogu, jer Bogu i pripadate. Bog nas potražuje, jer nas je stvorio na svoju sliku. Mi ne pripadamo nikome i ničemu drugomu. Mi ne pripadamo čak ni sebi samima. Mi pripadamo Bogu svim svojim bićem, svim svojim talentima, svim svojim vremenom i svim svojim bogatstvom bilo koje vrste.
Onaj koji na sebi nosi sliku carevu-carev je. Onaj koji na sebi nosi sliku Božju-Božji je. Vi i ja imamo sliku Boga utisnutu u svojoj duši. Mi pripadamo Bogu. Bog nam je dao pravo i slobodu izbora, pravo i slobodu obaviti davanje. Mi možemo izabrati i dati sebe, dati svoje srce, svoju dušu, onome što posjedujemo, stvarima, poslu, novcu, hobiju-„caru“.
A možemo dati „caru-carevo“, možemo mu dati ono njegovo, dati mu ono što mu pripada, dati mu novac, porez, platiti parking, ali mu ne smijemo dati „vlasnički list“, ne smijemo mu dati ono što je Božje, a to je naše srce i naša duša.
„Bit ćete kao bogovi!“ Kako to lijepo zvuči. Pune su ti uši. I glava. Zato čovjek neprestano, tijekom života, čezne za što većim posjedom i sa zadivljenošću i zavišću gleda one koji su se uspeli koju stubu više od njega. Dok im gleda u pete ponizan je, poslušan; ali ako ih pretekne onda postaje silnik kao i oni još do maloprije. Tako funkcionira ovaj svijet. Najprije nemamo ništa, pa dođemo do nečega, pa vladamo, pa onda želimo još više vlasti da bi na kraju postali ioni kojima drugi vladaju. Nama koji smo odlučili „imati, a ne biti“ vladaju svi. Vlada sve i svatko.
U filmu „Oh, Bože“ govori se o tome zašto su Adam i Eva bili goli u raju zemaljskom. Zašto nisu nosili nikakvu odjeću? Zato, jer je Bog znao da jednom kada budu imali na sebi odjeću onda će poželjet na odjeći imati i džepove, a jednom kada budu na odjeći imali džepove onda će u džepovima poželjeti imati novac. I tu je priči kraj. Ili je tek početak.
Sve to, pod svaku cijenu želi zavladati čovjekom i zauzeti ono mjesto u čovjekovu životu koje isključivo pripada Bogu. Naš je problem što previše „bogova“ upravlja našim životima, a njima je nemoguće udovoljiti. Mi se jadni mučimo i trudimo, koliko možemo, sve više svoje slobode predajemo u njihove ruke, ali oni su nezasitni. Dati „caru carevo“ zna ponekad biti puno više nego što smo mi to u stanju učiniti. I to uz najbolju volju.
I evo nas do današnjeg evanđelja. Farizeji su odlučili konačno se osloboditi neugodnosti u liku Isusa iz Nazareta. Osmislili su stupicu zajedno sa svojim protivnicima-Herodovcima, koji za razliku od Farizeja, nisu bili protivnici poreza koje je Rim nametnuo.Postavljaju Isusu pitanje na koje bilo koji odgovor znači za Isusa puno problema. „Je li dopušteno dati porez caru ili nije ?“
Pitaju Isusa treba li priznavati Cezarov autoritet i platiti porez? Ako Isus to potvrdi, ugodit će Herodovcima, ali će postati još veći neprijatelj Farizeja i ono najbitnije-neprijatelj naroda, koji uvijek mrzi bilo koje i bilo čije poreze. Ako pak Isus kaže da poreze ne treba plaćati postat će državni neprijatelj broj jedan i onaj koji buni narod, pa će tako navući na sebe bijes Rima. Farizejima nije bitan Isusov odgovor. Svaki im je odgovarao, jer je njima bilo najbitnije osloboditi se ovog problematičnog Nazarećanina po imenu Isus. Isusov odgovor je, kao i uvijek, poražavajući za njegove protivnike, „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“.
Isus od njih prije odgovora traži neka mu pokažu rimski denar. Na njemu je slika Cezarova i njegov natpis. Kojim se tvrdi da je to njegovo vlasništvo. Dakle carevo. Vlade su potrebne, porezi se moraju plaćati, parking nije besplatan i svaka zemlja ima svoga „cezara“, svoga „cara“ neke vrste. Dakle podajte caru carevo, ali ne dirajte u ono što pripada Bogu.
A kome mi pripadamo? „ Da htjeli bismo da nam netko kaže kome pripadamo.“ Čiji smo? Ponekad se uistinu čini da pripadamo „caru“ ili svome poslu. Ili hobiju. Ponekad (e kad bi bilo samo ponekad) se čini da s nama vladaju stvari koje posjedujemo. I onda kome mi uistinu pripadamo? Pogledajte bilo koju osobu oko sebe. Čiji natpis, čiji potpis vidite na toj osobi?
Svaki je čovjek stvoren na „sliku Božju“. Zato ne može biti dileme oko ovog pitanja. Podajte sebe Bogu, jer Bogu i pripadate. Bog nas potražuje, jer nas je stvorio na svoju sliku. Mi ne pripadamo nikome i ničemu drugomu. Mi ne pripadamo čak ni sebi samima. Mi pripadamo Bogu svim svojim bićem, svim svojim talentima, svim svojim vremenom i svim svojim bogatstvom bilo koje vrste.
Onaj koji na sebi nosi sliku carevu-carev je. Onaj koji na sebi nosi sliku Božju-Božji je. Vi i ja imamo sliku Boga utisnutu u svojoj duši. Mi pripadamo Bogu. Bog nam je dao pravo i slobodu izbora, pravo i slobodu obaviti davanje. Mi možemo izabrati i dati sebe, dati svoje srce, svoju dušu, onome što posjedujemo, stvarima, poslu, novcu, hobiju-„caru“.
A možemo dati „caru-carevo“, možemo mu dati ono njegovo, dati mu ono što mu pripada, dati mu novac, porez, platiti parking, ali mu ne smijemo dati „vlasnički list“, ne smijemo mu dati ono što je Božje, a to je naše srce i naša duša.