'' Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca..
Bog uslišava prošnje svoga naroda. Bog je uvijek vjeran. Na njega uvijek možemo računati i to nam Sveto Pismo toliko puta naglašava. A danas smo svjedoci brojnih nesreća, bolesti, problema, bezizlaznih situacija... a Bog ništa ne čini! Tako nam se često puta čini. Bog je negdje sa strane i ne upliće se u naše živote, kao da mu više nismo zanimljivi.
Zašto je to naizgled tako? Jesmo li Ga možda mi gurnuli sa staze našeg života ili ga zaobilazimo? Danas imamo sve: Medicina je na zavidnoj razini; a ipak nikad nije bilo toliko bolesnih i nesretnih ljudi. Putujemo superbrzim prijevoznim sredstvima, kako bismo uštedjeli na vremenu, a ipak nemamo vremena jedni za druge, nemamo vremena za Boga. Dostupne su nam informacije iz cijelog svijeta, kontaktiramo svakodnevno putem mobitela i interneta, a ipak, čovjek je danas usamljen više nego ikada do sada.
Što nam uistinu nedostaje? Gdje je Bog u našim životima? Dok je život pun blagostanja, Boga se ni ne sjetimo, jer sebi pripisujemo zasluge, a kada nešto krene loše, skloni smo namršttiti se i mahati kažiprstom u nebo. Koliko je bilo gubavaca u Isusovo vrijeme? Onih deset koje je Isus susreo bila je tek nekolicina koja je shvatila da im Bog može pomoći u njihovoj bezizlaznoj situaciji. I svi su se očistili! Svako koji je povjerovao da mu On može pomoći i koji je zatražćio njegovu pomoć.
A zahvalio je samo jedan. Što je s ostalima? Kome su oni pripisali zasluge ozdravljenja? Vidi se po tome kome su zahvalili. Mi danas smo gubavi. Naši su životi na kocki. Što ćemo učiniti?
/I.B./
Guba koja zapravo osakaćuje ćovjeka i društvo jest grijeh; jest stvarna okrenutost od Boga: oholost, egoizam rađaju se u ljudskoj duši nezainteresiranošću, mržnjom i nasiljem. Tu gubu duha, koja unakažuje lice čovječanstva, može izliječiti jedino Bog koji je Ljubav. Otvarajući srce Bogu, osoba koja se obratila u svojoj je nutrini izliječena od zla.
ZAHVALNOST nije nešto što se „obavi“ pa se ide dalje. Reći „hvala“ – radilo se o Bogu ili o ljudima – ne znači dati nešto za uzvrat, sročiti lijepu zahvalu, „odraditi“ dan ili sat ili trenutak zahvalnosti i onda mirne savjesti s osjećajem ispunjenje dužnosti zaboraviti onoga kome smo se zahvalili. To nije zahvalnost. To je možda pristojnost, možda koristoljublje, možda obzirnost, ali nije zahvalnost.
ZAHVALNOST je životni stav koji nije nešto što se pojavi u određenom trenutku, po narudžbi ili po potrebi – a ostatak vremena smo „mirni“. Zahvalnost je svijest da nam je sve što imamo i što jesmo darovano. Da živimo od Božjih i ljudskih darova. Da ništa od onog što imamo, pa ni sam život, nije samo po sebi razumljivo.
„TVOJA TE VJERA SPASILA.“ Vjera spašava čovjeka, uspostavljajući ponovno njegov duboki odnos s Bogom, sa sobom samim i s drugima; ta se vjera izriče u zahvalnosti. Tko, poput ozdravljena Samarijanca, znade zahvaliti, pokazuje da ne shvaća sve kao obvezu, kao datost, nego kao dar koji, premda ponekad dolazi po ljudima ili po prirodi, u konačnici potječe odBoga. Vjera tako podrazumjeva otvorenost čovjeka milosti Gospodnjoj; priznanje da je sve dar, da je sve milost. Znadem li biti iskreno zahvalan Bogu i bližnjima od kojih ovisim i koji me trebaju?