''Ne boj se, stalo malo!''
Osjećaji i stanja straha, zabrinutosti i tjeskobe ljudsko je svakodnevno iskustvo. Zbog osjećaja vlastitih nemoći ili izvanjske ugroze čovjeka tako često obuzima strah. Suočavamo se s takvim nimalo ugodnim osjećajima jer ne pronalazimo rješenja koja bi nas toga oslobodila. Čovjek je očito u svakome vremenu prolazio kroz takve trenutke i stanja. Koliko god neugodni bili takvi osjećaji nemamo ih snage uvijek kontrolirati i nadvladati. Dapače, oni nadvladaju nas. Unose u naš život nemir, blokiraju nas za zdravu komunikaciju s drugim ljudima, zarobe nas i ne pronalazimo izlaza. Prirodno je i zdravo da se čovjek ne želi osjećati zabrinut i tjeskoban, ne želi živjeti u strahu. Takav život Bog je za nas i zamislio. Prvi osjećaj straha javlja se kada je čovjek okrenuo leđa Bogu. Adam, nakon učinjena grijeha, pred Božjim glasom i pogledom prvi puta govori: ‘Pobojah se jer sam gol.’ Strah je očito posljedica okretanja leđa Bogu. Bez grijeha, nema niti straha. Jer smo grešni ljudi, strah je dijelom našega života, nijemi svjedok našeg životnog putovanja. Budući da zbog straha ne možemo kontrolirati svoje emocije, postupke, komunikaciju, u naše srce ulazi tjeskoba, depresija, teški duhovni nemir. Htjeli bismo se toga osloboditi. Sami očito ne uspijevamo, jer pogledamo li u ogledalo vlastite osobnosti ili se pak okrenemo k ljudima oko sebe, već na licu uočavamo strah, nemir i zabrinutost. Sve je više ljudi koji su se pomirili sa životom u tjeskobi i nemiru. Iznose nam čak i podatke koliko je depresivnih ljudi u gradovima naše domovine. Znaju to liječnici koji takvima propisuju lijekove protiv depresije.
Istina, zbog počesto nezahvalnih i bolnih životnih iskustava, zbog vlastite grešnosti, zbog pomalo beznadne situacije u društvu, ne možemo biti potpuno izolirani od tih negativnih posljedica koje utječu na nas. Što nam je činiti? Iz evanđelja bismo mogli iščitati čitavi niz Isusovih nastupa i govora u kojima je izricao riječi: ‘Ne boj se!’ ‘Ne bojte se!’ Izreći će ih neutješnom Jairu koji ga je molio da mu ozdravi kćerku na umoru, izreći će ih preplašenom učeniku Petru, tim će riječima hrabriti učenike nagovješćujući im progonstva koja će ih zasigurno stići, jednako tako na gori Taboru u događaju Isusova preobraženja, konačno kada ga susretnu uskrsloga, Isus će ih hrabriti da se ne boje. Nisu evanđelja mogla prenijeti svako Isusovo ohrabrenje i poziv na oslobođenje od straha, no ova zabilježena govore nam o Isusovu stavu, pozivu da se uz njega i zbog njega nemaju čega bojati. U čemu je jamstvo da se Isusovi učenici ne trebaju bojati? Upravo u tome iskustvu da je On uz njih. Isus je znao da je čovjekovo srce ispunjeno strahom. No on, koji je došao čovjeka osloboditi svih negativnih zamki i okova, želi svojom blizinom zajamčiti i iskustvo mira koje treba ispunjati njegove učenike. Zato toliko puta ponavlja: ‘Ne bojte se!’
‘Ne boj se, stado malo!’ Jednom je Isus izgovorio u pouci učenicima i mnoštvu. Kakvog li ohrabrenja i za naše vrijeme. Isusova riječ uvijek ostaje aktualnom. I nas današnje učenike hrabri istim riječima. Počesto se doista zadivim istovremenoj jednostavnosti i snazi, kao i aktualnosti Isusovih riječi. Tako je i s ovim riječima. Ponekad se i kao pojedinci, ali i kao Crkva osjećamo maleni, čak i izgubljeni, smatramo da su mnogi koji nam žele zlo i mislimo da su snažniji od nas. Pomislimo da je zlo snažnije od dobra. Da ima nadmoć i da gospodari i nama i svijetom. Evo nam Isusove riječi: ‘Ne boj se, stado malo!’ U čemu je garancija toga mira na koji nas Isus poziva. Nadodati će Isus jamstvo toga mira: ‘Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo!’ Isus promatra ljudski život kao i život Crkve u perspektivi neograničenosti i vječnosti. Ne trebamo se bojati, jer život kakav je Bog zamislio za nas ne iscrpljuje se u bojažljivim i tjeskobnim situacijama sadašnjega trenutka. Ne trebamo se bojati, jer nismo sami na svijetu, nismo nastali slučajno i ne odlazimo u nepoznato. Ne trebamo se bojati, jer od svega stvorenoga, jedino čovjek, jedino ti i ja, imamo jamstvo od samoga Stvoritelja da smo stvoreni za dioništvo u njegovu Kraljevstvu. On nam ga daje. Ono je dar. Preduvjet je, rekao bi Isus, osloboditi se straha. Bez bojažljivosti zbog vlastite krhkosti i ograničenosti, pa i izvanjskih nasrtaja, vedro gledati i sadašnjost i budućnost, sa sigurnošću da sve što živim i što jesam, sve je mudro isplanirano u Božjem planu spasenja. Takav život, bez straha, tjeskobe i zabrinutosti, Isus nam želi posredovati i u nj nas pozvati. Zato, danas i svakog novoga dana, u kojem nećemo biti lišeni izazova koji će nam srce pokušati zarobiti strahom, osvijestimo si Isusove riječi iza kojih stoji sigurnost da je On uz nas: ‘Ne boj se!’
Istina, zbog počesto nezahvalnih i bolnih životnih iskustava, zbog vlastite grešnosti, zbog pomalo beznadne situacije u društvu, ne možemo biti potpuno izolirani od tih negativnih posljedica koje utječu na nas. Što nam je činiti? Iz evanđelja bismo mogli iščitati čitavi niz Isusovih nastupa i govora u kojima je izricao riječi: ‘Ne boj se!’ ‘Ne bojte se!’ Izreći će ih neutješnom Jairu koji ga je molio da mu ozdravi kćerku na umoru, izreći će ih preplašenom učeniku Petru, tim će riječima hrabriti učenike nagovješćujući im progonstva koja će ih zasigurno stići, jednako tako na gori Taboru u događaju Isusova preobraženja, konačno kada ga susretnu uskrsloga, Isus će ih hrabriti da se ne boje. Nisu evanđelja mogla prenijeti svako Isusovo ohrabrenje i poziv na oslobođenje od straha, no ova zabilježena govore nam o Isusovu stavu, pozivu da se uz njega i zbog njega nemaju čega bojati. U čemu je jamstvo da se Isusovi učenici ne trebaju bojati? Upravo u tome iskustvu da je On uz njih. Isus je znao da je čovjekovo srce ispunjeno strahom. No on, koji je došao čovjeka osloboditi svih negativnih zamki i okova, želi svojom blizinom zajamčiti i iskustvo mira koje treba ispunjati njegove učenike. Zato toliko puta ponavlja: ‘Ne bojte se!’
‘Ne boj se, stado malo!’ Jednom je Isus izgovorio u pouci učenicima i mnoštvu. Kakvog li ohrabrenja i za naše vrijeme. Isusova riječ uvijek ostaje aktualnom. I nas današnje učenike hrabri istim riječima. Počesto se doista zadivim istovremenoj jednostavnosti i snazi, kao i aktualnosti Isusovih riječi. Tako je i s ovim riječima. Ponekad se i kao pojedinci, ali i kao Crkva osjećamo maleni, čak i izgubljeni, smatramo da su mnogi koji nam žele zlo i mislimo da su snažniji od nas. Pomislimo da je zlo snažnije od dobra. Da ima nadmoć i da gospodari i nama i svijetom. Evo nam Isusove riječi: ‘Ne boj se, stado malo!’ U čemu je garancija toga mira na koji nas Isus poziva. Nadodati će Isus jamstvo toga mira: ‘Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo!’ Isus promatra ljudski život kao i život Crkve u perspektivi neograničenosti i vječnosti. Ne trebamo se bojati, jer život kakav je Bog zamislio za nas ne iscrpljuje se u bojažljivim i tjeskobnim situacijama sadašnjega trenutka. Ne trebamo se bojati, jer nismo sami na svijetu, nismo nastali slučajno i ne odlazimo u nepoznato. Ne trebamo se bojati, jer od svega stvorenoga, jedino čovjek, jedino ti i ja, imamo jamstvo od samoga Stvoritelja da smo stvoreni za dioništvo u njegovu Kraljevstvu. On nam ga daje. Ono je dar. Preduvjet je, rekao bi Isus, osloboditi se straha. Bez bojažljivosti zbog vlastite krhkosti i ograničenosti, pa i izvanjskih nasrtaja, vedro gledati i sadašnjost i budućnost, sa sigurnošću da sve što živim i što jesam, sve je mudro isplanirano u Božjem planu spasenja. Takav život, bez straha, tjeskobe i zabrinutosti, Isus nam želi posredovati i u nj nas pozvati. Zato, danas i svakog novoga dana, u kojem nećemo biti lišeni izazova koji će nam srce pokušati zarobiti strahom, osvijestimo si Isusove riječi iza kojih stoji sigurnost da je On uz nas: ‘Ne boj se!’